Roman sličan magnetnom polju: u svoje središte uvlači s raznih strana sve što je bitno za život
S autorom mejl-prepiskom razgovarao Seid Serdarević, izdavač i urednik romana Dom blaženog djeteta, Fraktura, 2017.
Nakon objavljivanja romana Dom blaženog djeteta objavio si tekst o njegovom nastajanju s naslovom “Ispričati nešto što nije nikad nitko ispričao otkada se priča”. Zašto si to učinio?
Da bih sve eventualne radoznalce u medijima uputio gdje mogu naći odgovore na pitanja o karakteru ovog mog djela. Od 1996. do 2017. godine objavio sam deset novih knjiga. Samo sam jednu, roman Osmjehni se i u plaču, 2000. godine, u Napretkovoj Liri u Sarajevu, predstavio javnosti. Dvadeset godina sam, dakle, samovoljno isključen iz javnog života. Ni na predstavljanje ovoga romana nisam pristao. U tišini, nastojim biti odan samo svojoj romansijerskoj, pripovjedačkoj, povremeno i pjesničkoj umjetnosti, kao i izdavaštvu.
Već nakon prve objavljene knjige pitao sam se što bi to autor bilo kome morao još objašnjavati kako ju je i zašto baš takvu napisao i objavio. Danas ne mogu sebe ni zamisliti pred ljudima kojima treba nešto dodatno objašnjavati o objavljenom djelu. Uselio se u mene veliki strah od javnog nastupa. Pred publikom se zaledim, konsterniram, izgubim koncentraciju. Nekada sam s radošću iščekivao susret s njom, sada ga po svaku cijenu nastojim izbjeći. Danas bih najradije bio Danijel Dragojević, ali kako nisam pisac njegove veličine i značaja, povremeno skupim hrabrosti pa nešto i dodam onome što je između korica. Mucajući, naravno, ali i s uvjerenjem da se ipak “priča nešto što nije nikad nitko ispričao otkada se priča”. Vratim tako nadobudnost i u staračkim godinama.
Dakle ne vjeruješ da si tekstom o nastajanju ovog romana rekao sve bitno o njemu?
Ni izdaleka. Mnogo je slojeva u njemu, nemoguće ih je sve označiti jednim tekstom, pogotovu što nisam u njemu kao pisac ničiji epigon. U svakome sam svom djelu nastojao biti originalan, u svakome sam epigonstvo odbacivao. Čitateljima je dovoljan jedan Andrić, jedan Krleža, što će mu stotine Andrića i Krleža. Osim toga, ma koliko se trudio, još nisam u stanju konačno ni definirati ovaj svoj roman. Možda je upravo u tome sva njegova snaga. U nemogućnosti da ga svedem samo na jedno značenje, kao njegov autor otkrivam da u njemu jest nešto od onoga što sam njime svom čitatelju želio poručiti, mnogo snažnije od moga autorstva. A dok sam ga pisao, često sam bio očajan: nisam unaprijed znao ključna rješenja u njemu, otkrivalo mi ih je samo pisanje romana, često sam razmišljao i da njegov rukopis uništim. Onda su se dešavala čuda: umjesto mene netko mi je diktirao rješenja i tako me uvjeravao da ga ne smijem napustiti, da ga moram dovršiti. Tko je to bio, još ne znam.
Sada si istaknuo da ovo nije roman jednog sloja, njegovim prvim rečenicama upozoravaš čitatelje da u njemu nije samo jedna priča. “Nije ovo samo jedna, a nije ni obična priča, jer, ovdje se ništa ne dešava prema poznatom i ustaljenom. Veliko je pitanje, zapravo, ima li ovdje priče na kakvu je čitatelj naviknut od davnina, iako je i ono, ovdje, neobično i sudbonosno, kao i sve drugo. Na samom početku takve priče ne prešućujem ni to pitanje svome čitatelju, valjda zato što ni ja nisam običan, a jesam sudbonosan.”
Vrlo su bitne te prve rečenice u svakom mome proznom djelu. One govore iz samoga središta njihove teme. Povjesničar hrvatske književnosti akademik Krešimir Nemec u Forumu broj 1-3/2017. u tekstu naslova “Prve rečenice i strategije otvaranja u romanu” na samome početku kaže: “Pisci dobro znaju da odabir početka romana nije važan samo zato što se njime privlači čitatelj nego i zato što se početkom determinira glavnina onoga što će slijediti. Incipit određuje pravac kretanja priče, osnovni ton, ugođaj, pripovjedni ritam. S prvim rečenicama zadani su bitni elementi narativne strukture: pripovjedač (odabir prvoga ili trećega lica), karakteri, konflikt.”
Kada sam ti nakon lekture ii redakture poslao verziju romana pripremljenu za tisak, upozorio si me na važnost uzročnog veznika “jer” u prvoj rečenici između dva zareza. Drugi zarez lektorica je bila izbrisala, tražio si da se on obvezno vrati.
U prvoj rečenici nalazi se uzročni veznik “jer” ispred kojega je zarez i iza kojega je zarez. Iza uzročnog veznika “jer” (zato što) jezični savjetnik ne preporučuje zarez, dakle lektorica je dobro postupila kada ga je izbrisala. Ja sam na njemu inzistirao; zašto? Zato što već prvom rečenicom pripovjedač, dječačić Krešimir Juristić, najavljuje tužnu, bolnu i dramatičnu priču. On se zbog toga već na uzročnom vezniku “jer” zagrcnuo, morao je da se odmori i pribere da bi nastavio. On najbolje zna što slijedi u toj ne samoj jednoj već i u svim pričama koje nisu obične. On nakon te kratke stanke, jecaja, nastavlja: “Ime mi je Krešimir, začet sam u Šomartu, rođen u Gradu, u Bosanskoj Posavini, četiri godine prije progona iz zavičaja. Sada sam u Dubravi, u očevoj zagrebačkoj kući, kupljenoj godinu dana nakon moga rođenja. Ovdje sam prognanik koji umire od žalosti, samoće i srama. Od srama što stariji ratuju i žalosti što se ratu jače ne opiru ni mladi. U gorkom saznanju da sam u svom otporu i usamljen i neshvaćen, stalno ponavljam da ću od žalosti, samoće i srama, iznenada, možda i umrijeti, ali tu moju prijetnju još nitko ne prima ozbiljno, iako nije odjučer. Započela je pred progon, još u Šomartu, često me zbog nje ismijavaju svi moji najbližnji, što me boli i još odlučnije gura prema njoj, kao prema omči.”
Može li se “umrijeti od žalosti, samoće i srama”?
Kako ne. To je i medicinski dokazano, u književnosti je često korišteno. U svojoj prijetnji da će umrijeti od žalosti, samoće i srama mali Krešimir Juristić je povremeno i cinik i šaljivdžija. On je stalno sa strahom, kojim ipak dobro vlada, povremeno se tako i zabavlja s članovima svoje obitelji, da bi se to jednom moglo i dogoditi. I dogodi se: u prijetnji se njegov život istroši. Uvene kao biljka. Prije nego što umre, predaje stricu svoju teku s nesređenim zapisima o tome. Stric ih umjesto njega sređuje, oni mu pomažu da na vjerodostojan način nastavi njegov život. Da, može se umrijeti i od žalosti i od samoće i od srama, to tvrdi i medicina, pogotovu ako si nevin, bezgrešan, a to djeca jesu. Jer i u žalosti i u samoći i u sramu strada cijelo ljudsko tijelo. Od čega, uostalom, umire Hasanaginica kad zaustavlja svatove kraj dvora Hasanage da vidi svoje petero djece od kojih ju je rastavio zato što ga nije niti jednom posjetila dok je liječio rane zadobivene u borbi, zbog čega ju je istjerao iz svoga dvora. Od bola i nepravde. Od toga što Hasanaga govori da ima srce kameno jer se neće da smiluje ni rođenoj djeci (“sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda”). Umire od Hasanagine surovosti. Uostalom, prisjetimo se od čega ono zgibe vojnik Gorčin velikog Maka Dizdara: “Zgiboh od čudne boli / Ne probi me kopje / Ne ustreli strijela / Ne posječe / Sablja / Zgiboh od boli / Nepreboli / Volju / A djevu mi ugrabiše / U robje”.
U tekstu o nastajanju romana napisao si i da si ga pisao dugo.
Od 2009. do 2016. godine. Rekoh: povremeno, bio sam u iskušenju da ga odbacim, povremeno sam mu se vraćao, na koncu, završio sam ga u siječnju 2016. Odgovarati na pitanja o njegovom nastanku i značenju, međutim, danas mi je mnogo teže nego što mi je bilo kad sam ga pisao. Namučio me dok sam ga pisao, odahnuo sam kad sam ga objavio. Iz romana sam kao autor izašao onog trenutka kada sam se s tobom složio da u tisak može ići njegova verzija koju smo obojica odobrili. Kako je ta verzija u pojedinim fazama rada nastajala, objasnio sam u spomenutom tekstu, bez njega bi mi sada bilo vrlo teško to nastajanje rekonstruirati, do svakog detalja, i s njim je to je nemoguće. Ohladio sam se od i od tog teksta, trebao bih se uz njegovu pomoć ponovno zagrijavati, trebao bih se vratiti temperaturi s kojom sam roman pisao. Jer, tekst ovog mog romana nikako se ne može čitati kao bukvalna stvarnost, kao neki njezin dokument. On je neka vrsta fantastike, on je metafora, ali i parabola, hiperbola, alegorija i aluzija. Pogrešno je tražiti u njemu bukvalnu stvarnost, uostalom, tako nisam napisao niti jedno svoje djelo. Opisivanje bukvalne stvarnosti je nekreativno, kao pisca, ne zanima me. Uostalom, nije moje da na taj način objašnjavam ono što sam napisao. Neka to rade umjesto mene književni kritičari, povjesničari i teoretičari, ali i samo moje djelo. Moje je da govorim što sam u njemu želio ostaviti na razini ideje, životnih preokupacija likova u svome vremenu, ali i vremenu prošlom i budućem. Mislim da sam bolji pisac od tumača onoga što sam napisao, ali ipak ću u ovoj prigodi o romanu reći i ovo: u njemu je sve ono što život čini cjelovitim. U njemu je prosijano sve što je u mome životu i životu mnogih s kojima sam ga na ovim prostorima dijelio bilo tipično posljednjih sedamdesetak godina. Ovaj je moj roman te tipične živote naših prostora kroz sito dobro protresao, ostavio je na površini ono najbitnije i najbolnije, najdramatičnije i najtužnije. Izbacio je na površinu ideje koje su njegovim vodama tekle. Smisao tih ideja je ovo: svaki je čovjek na zemlji blažen, nije kriv za grijeh. Svijet koji je za njega stvoren i koji i on sam stvara je takav da on na zemlji ne može izbjeći grijeh ma koliko se u tome trudio. Jer, živimo u svijetu koji je sličan srušenom domu iznad kojeg se nikako ne gase oblaci puni smrada od streljiva raznoraznog oruđa i oružja i proba nuklearnih bombi. Ni djeca ni starci ne mogu biti sretni u takvome domu, a ne mogu reći da nije i njihov. I to ovaj roman poručuje svome čitatelju. Dom je naša ukupna stvarnost na Zemlji. U ovome romanu ne treba zanemariti ni same naslove pojedinih njegovih poglavlja. Ima ih šest. U svakome je glavna riječ dom. Što ta riječ danas pokriva? U prvom poglavlju “Dom blaženog djeteta/Sursum corda” ona je krov nevinosti najmlađih stradalnika ratova, djece. Njih predstavlja Krešimir koji se stradanju protivi, on na obranu nevinih polaže svoj život. U kakvom on to svijetu živi? Drugo poglavlje, u kojemu je također glavna riječ dom, na to pitanje pokušava odgovoriti na relaciji umjetnost i život. Svjestan harakirija jednog dječaka čijim je vršnjacima u BiH i Hrvatskoj, ali i u svijetu, ukaljana čast i nanijeta sramota, u hrvatskoj književnosti ovo je prva takva obrana takve časti. Ali, naglašavam: nije u romanu riječ samo o dječaku Krešimiru Juristiću i njegovoj ideji kako da opaki svijet upozori da je opak. S tom idejom on je u nekoj vrsti budnih snova, u onirizmu, s vizijama izmijenjenog stanja svijesti, u prostoru objektivno nepostojećeg i nemogućeg, u ludičkoj i fantastičnoj vrijednosti. U romanu je riječ i o starcima čiju prošlost ne znamo, o prognanicima rasutim po svijetu, o mukama pisca koji stvarnost nastoji opisati na svoj način. Ironija je prisutna u samome njegovom naslovu: Dom blaženog djeteta, Krešimira Juristrića, jest Zemlja u čijoj zajednici različitih naroda strada. Kao dijete, on je u zemaljskom svijetu među najnevinijim, spreman za blažene i svete, a što za tu svoju čistotu dobiva? Stradanje. Takvog kakav je izrodila je stvarnost, on nastoji pripremiti prostor posve novu.
Za prvo poglavlje romana njegovom stricu, piscu, poslužili su zapisi sedmogodišnjeg dječačića Krešimira Juristića. U verziji koju nam stric u njegovo ime prenosi narativ je vrlo zreo, iznad dobi tog dječačića. Zašto si se odlučio na taj postupak?
Sjeti se Limenog bubnja (1959.) njemačkog nobelovca Güntera Grassa i njegovog glavnog lika Oskara Matzeratha, rođena u Gdanjsku 1924. godine. On priča o svom životu i životu odraslih kao trogodišnje dijete. Od trećeg rođendana Oskar ne želi rasti, za taj rođendan od majke dobiva limeni bubanj i od njega se ne odvaja. Odrasta u Gdanjsku, gradu s podijeljenim poljskim i njemačkim stanovništvom. Oskarov je bubanj crveno-bijele boje, pokazuje Oskarovu pripadnost Poljskoj, koju nakon 1945. napušta i odlazi na Zapad. Dakle, ima u književnosti podosta vunderkinda u službi neke ideje književnog djela. Krešimir Juristić je u mome romanu u službi antiratne priče u ime sve djece svijeta. Dijete u ulozi odraslog, odrasli u ulozi djeteta, ali i u ulozi one Ujevićeve “i biti star, a biti mlad” u obrnutom potencijalu: “i biti mlad, a biti star”. Njegov stric Zvonimir, kao pisac koji bilješkama svog nećaka daje konačni pečat, na različite je načine upotrijebio tu obrnutost, i to s punom sviješću da zbog toga glavni lik romana u čitatelju i kritičaru može imati veliki otpor. Ako redatelj ima pravo da glavni lik neke Shakespeareove drame dodijeli djetetu, zašto pisac ne bi imao pravo da u toj ulozi u svom romanu ima dijete? I njegov stric, koji kao pisac tu ideju oblikuje, dvoji može li takvu ulogu dodijeliti djetetu. Njegove dvojbe vrlo nadahnuto su opisane na stranicama romana 40, 41, 42 i 43. Treba pročitati sve ove stranice, evo samo nekoliko rečenica iz te ispovijesti pisca o drami u kojoj svjesno ostaje, u kojoj ne odustaje od nemogućeg i upitnog prethodno proživljenog i u snu. Ta drama se nastavlja i u drugom poglavlju “Dom prostora umjetnosti/Književnost, život”: “Kada sam u Sarajevu započeo pisati priču o tebi, imao si nepunih pet godina, a već si čitao knjige za odrasle. Priča je govorila o dječačiću sa znanjem koje nadrasta te godine, san u kojem mi se taj dječačić prvi puta pojavio našao ga je u kući koja je na klizištu, na nekom brijegu s kojega se svakog trenutka mogla sručiti u provaliju. Ono što sam o tom dječačiću, o tebi, dakle, uspio unijeti u priču kao stvarnu odliku, san je u toj kući ljuljao kao izmišljotinu i nemogućnost. Na stupanj nevjerojatnog to je dizao i onaj tvoj razgovor s majkom u šomartskoj kući tvog oca pred moj povratak u Sarajevo. Svaku tvoju riječ uhvaćenu uhom iz druge sobe unosio sam u svoju priču o tebi, san mi je, poslije, govorio da je za tvoj uzrast posve neprimjerena. Nema živog ljudskog stvora u toj dobi s takvim znanjem povijesti i s takvim poznavanjem zemlje u kojoj taj stvor raste. Tako me je opominjao san natječući se sa stvarnošću moje priče iz vremena tvoga života u Šomartu, tako me i ovdje opominje stvarnost kad god slušam tvoje prijetnje da ćeš umrijeti od žalosti, samoće i srama. U sudaru tih vrijednosti i ovdje se miješaju različita vremena, u svim si netko s kim je, kao glavnim junakom, vrlo opasno razvijati bilo kakav književni tekst. S kojim god te stvarnim odlikama zadržim u onoj kući na klizištu, u njoj si nesiguran kao lik… u njoj sam nesiguran i ja kao tvoj autor. Kad god se u svom tekstu udaljim od tvojih stvarnih odlika, opet, kad god iz te kuće uspijem pobjeći, u okvirima njezinih otvorenih vrata ostaješ sâm, bespomoćan, u nekom dalekom vremenu, čiji se prostor stalno obogaćuje novim godinama, desetljećima i stoljećima. U tom prostoru, zapravo, kao da su sva vremena i kad god se u njemu moj san obnovi, uvijek se nečim novim i dopuni. Uvijek mi donese osjećanje krivnje što sam te napustio i što sam tako iznevjerio i tvoju stvarnu prirodu i svoju umjetničku misiju. Uvijek me to osjećanje guši i uvijek mi se čini da ću s njim izdahnuti. Iz tog svevremenog prostora, kao svevremenika, ne mogu te iz teksta istjerati, tako neobičnog ne mogu te u njemu ni ostaviti. Došao sam ovdje, u Dubravu, s ratnim dnevnikom prepunim nevjerojatnih događaja, a dočekala me je tvoja prijetnja da ćeš umrijeti od žalosti, samoće i srama. Zar i to nije nevjerojatno? Kako da dalje pišem priču o takvome junaku? Otići s njim iz one kuće na brijegu u provaliju, ili pobjeći od njega i ostaviti ga sama u okvirima njezinih otvorenih vrata u nekom svevremenom prostoru, koji tek treba imenovati. Je li u njemu pojedinac kao žrtva spremna da umre za one koji pate uvjerljiva, može li se na tim temeljima održati ona kuća iz sna koji me stalno progoni a da se ne strovali u ponor zajedno sa svojim graditeljem?” (str. 40, 41).
Taj najmlađi član velike obitelji Juristića rano saznaje u kakvom svijetu živi. Rano doživljava šok od sadržaja tog svijeta, među kojima je glavni rat, različitih, a istih za njegovo sutra. Stric Zvonimir Juristić, pisac, vrlo ga je rano naučio čitati i pisati.
Da, i od tada je stalno s nekom knjigom, i stalno je sam, iako su s njim djedovi i bake. U godini pred rat u Hrvatskoj i BiH prijeti da će umrijeti od žalosti, samoće i srama. Bilježi sve što se događa, hoće da napiše knjigu i da bude pisac kao što je i njegov stric. Od šomartskog župnika, fra Andrije, koji često navraća djedovima i bakama, u šaljivom razgovoru saznaje da su na zemlji svi ljudi blaženi, i da su svi oni pripravnici za svete, sveti su na nebu, jedini moćni da zaustave svako zlo, pa i sve ratove. Na zemlji su posebno blažena djeca, jer su nevina, među starcima su i grešnici i vođe ratova. Iz toga razgovora dječačić zaključuje da treba što prije umrijeti, postati svet i tako zaustaviti rat koji već počinje u Hrvatskoj i gdjegdje i u BiH. Fra Andrija mu je o običnim ljudima rekao: “Obični su oni što sada ratuju, a blaženi su oni koji se tome protive. Blaženi su ljudi jači od običnih, a sveti su najjači. Oni su svemoćni. Moćniji su i od običnih i od blaženih zajedno. Samo oni mogu zaustaviti ratove u kojima stradaju i djeca. Zato sam zaključio da je najbolje biti svet što prije.” Kad osniva svoju družinu Dom blaženih ljudi čiji je cilj vratiti svoje prognane vršnjake u Bosansku Posavinu, on kaže: “I, zapamtite, od danas ćete se i vi sa mnom ponašati kao što će morati i svi budući članovi naše družbe: mi smo od danas starije osobe, a starije osobe su djeca, jer starije osobe, nažalost, rade nepromišljene i neozbiljne stvari. Moramo im očitati lekciju, makar i po cijenu moje smrti.” Dječačić Krešimir je pobunjenik protiv svijeta u kojem živi, i to ne mali, već veliki pobunjenik. Kasnije, on ne umire ni od kakve bolesti, njegov život se istroši u samoj ideji koja zahtijeva samožrtvovanje za spas ljudi od ratnih strahota. Neće svijet u kojem su mučena i djeca, tako govori i sestri u romanu u času svoje smrti! Pred smrt, na posljednjem liječničkom pregledu, liječnik Krešimira uvjerava da je zdrav, potpuno zdrav. Što nam time poručuje? On je zdrav, reagira zdravo na događaje u društvu koje ratuje, jer je to društvo bolesno.
Štošta u Domu blaženog djeteta rješavaš dijalogom umjesto deskripcijom. Tako si sažeo i priču o Drugom i njegovoj supruzi. Dijalog je spontan, nekako prirodno proizlazi iz opisa.
Da. Koristim i dijalog. Stalno. Na svim stranicama. Dijaloška forma čitatelju pomaže da lakše savlada prozni tekst.
Postoji još jedna zanimljiva priča, ona propalog filozofa, šomartskog zemljaka Zvonimira Juristića, zapamćenog po imenu Plotin, neoplatonista, koji je smatrao da je svijet razapet između dva pola: božanskog svjetla nazvanog “Jedinstvenim”, ponekad i “Bogom”, i drugog na kojemu je apsolutni mrak bez trunke svjetla “Jedinstvenog”. Što je Plotin kao lik u ovom romanu?
Taj lik pojačava mistiku svijeta koji odgonetaju Plotinov sin i Krešimir, s kojim je za taj svijet povezan nekim nepoznatim silama okrenutim protiv obojice. Priča o Plotinovom sinu je zapravo potvrda da Krešimir nije usamljen, da ima svog dvojnika u istoj patnji. Tim je segmentom romana obojen lik koji ga propovijeda kao filozofiju vlastitog iskustva, ali može biti primijenjen i na svaki drugi lik sa sličnim iskustvom. To je priča o jednom koje je čas jedno, čas drugo. O jednom u kojemu žive i naš duh i naša duša. O tome da smo potpuni samo onda kada je jedno s drugim, kada su u toj potpunosti i naš duh i naša duša. Kada je u takvom sjedinjenju i ono Borgesovo ja u sjećanju drugog. Plotin je u romanu obrazovana lȕda, tumač svijeta kojemu je njegova pamet suvišna, “filozof” prognanih zemljaka iz Bosanske Posavine koji se muvaju po Trgu Bana Josipa Jelačića iščekujući svoju sreću u neovisnoj državi Hrvatskoj.
Sve priče (svi dijelovi) u romanu, ovdje smo spomenuli samo neke, ne pripadaju jednom vremenu, rasute su po velikom vremenskom prostoru.
Točno. Najstarija je ona o braći Miroslavu (bratoubojici) i Radomiru (Mehmed-begu nakon odvajanja od roditeljske katoličke grane) koju je za obitelj Juristić zabilježio fra Marijan Juristić u svojoj knjizi o obiteljskom stablu Juristića. Najdulja priča u romanu je o dječačiću Krešimiru i obitelji Juristić: djedu Martinu i baki Jeleni, Zvonimiru, piscu, Kleliji, Zvonimirovoj supruzi, bivšoj učiteljici, Bartolu, Zvonimirovom mlađem bratu, odvjetniku, Sofiji, Bartolovoj supruzi i njegovoj tajnici, Gabrijeli, Bartolovoj i Sofijinoj kćeri, slikarici, Stjepanu Juristiću, bivšem gastarbajteru, njemačkom umirovljeniku, rođaku obitelji Juristić i Dubravić. Dosta prostora u romanu posvećeno je i šomartskoj obitelji Dubravić: Ivanu, Sofijinom ocu, Ruški, Sofijinoj majci, Gustavu, Sofijinom bratu, Mariji, Gustavovoj supruzi, Josipu, učitelju, sinu Gustava i Marije Dubravić, Azri, Josipovoj supruzi, Danijeli, Josipovoj i Azrinoj kćeri koji kao šomartske izbjeglice nastavljaju živjeti u Kanadi. Pričama o ove dvije obitelji i njihovim daljim i bližim srodnicima obuhvaćeno je vrijeme turske okupacije BiH, austrougarske vladavine, Kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije, ponajprije vrijeme posljednjeg rata u BiH i Hrvatskoj. Šomartskom župniku fra Andriji, Hercegovcu, pripala je povijesna priča o Šomartu i njegovoj obnovi uz pomoć Kruha svetog Ante nakon rata. Treba istaći i priču o Sulji iz Grada (Gradačca), prijatelju djeda Martina s kojim je nekoliko godina bio u zatvoru u nekoliko gradova u BiH nakon Drugog svjetskog rata.
Sve navedene priče pomalo su mitski obojene, ima u njima i tonova legende, vjerodostojnosti dokumenta.
I to je istina. Takva je i priča o stradanju Ivana i Ruške Dubravić, prvih povratnika u porušeni Šomart. Sve su, međutim, samo čista fikcija, i njihov dokumentarni ton je čista fikcija, jer dokumentarnost nema podlogu u stvarnom. Jesu na podlozi povijesne istine, nisu opis puke stvarnosti.
Vrlo su emotivne te priče, posebno one o djeci izbjegloj iz Bosanske Posavine u zagrebačku Dubravu.
Među takvima su najdirljivije priče o Krešimiru i njegovoj vršnjakinji Ivani, čijeg oca ubija povratnik iz Kanade, pripadnik HVO-a, osvećujući oca za čiju je smrt kriv Ivanin djed partizan. Među takvim je i priča o Muneveru iz gradačačkog Sibovca, Zaimu iz gradačačke Mionice, Lazaru iz Šamca, čiji otac gine sa svojima, a čija se majka, Hrvatica, nakon njegove sahrane, s njim sklanja kod svojih u Zagrebu.
Riječ-dvije o Šomartu. Gotovo u svim tvojim proznim djelima, na antitradicionalni način, opisani su vrlo tužni, dramatični, pokatkad i smiješni događaji iz tvoga zavičaja, ponajčešće smješteni u toponim Šomart (skraćeni anagram naziva tvoga rodnog mjesta Tramošnica). Zašto Šomart, a ne Tramošnica?
Da ne bih nekoga povrijedio, da bih tako sve Tramošnjane zaštitio od bivše komunističke vlasti koja je vagala svaku pisanu riječ. Prije minulog rata o stvarnosti Šomarta (Tramošnice) i njegovih ljudi pisao sam i u šiframa da bih tako izbjegao sukobe s čuvarima režima bivše zajedničke države. A i da se ne bih zamjerio Tramošnjanima čije sam sudbine u tom režimu u svojim knjigama opisivao. Svi su oni u mojim knjigama, zbog toga, s drukčijim imenima i prezimenima.
U tekstu “O nastajanju romana Dom blaženog djeteta“, objavljenom na webu Frakture (prvo je objavljen na webu Miljenka Jergovića s naslovom “Ispričati nešto što nije nikad nitko ispričao otkada se priča”) napisao si ovo: “Struktura ovoga romana u romanu je dosta neobična, njegove pripovjedačke dionice su povremeno i esejistički intonirane. Povremeno su i roman-esej i roman-rasprava. Roman je antiratni sa svim svojim porukama. Strahote rata i bijedu i nesigurnost mira opisuje bez optužbi onih koji su rat pokrenuli i koji ga vode. Tekst je romana i u tipološkom smislu nestandardan. On nema linearni pripovjedni tok i ne oslanja se na tradicionalne narativne klišeje. U tom smislu preferira fragmentarnost i razlomljenost, sagledavanje problema koje oblikuje iz više smjerova, s različitih mjesta, iz različitih vremena. Riječju, ovaj je roman sličan magnetnom polju: u svoje središte uvlači s raznih strana sve što je bitno za život, za dom različitosti, zapravo. Koliko god govori o jednoj velikoj obitelji kroz stoljeća, vjerski i nacionalno izmiješanoj, toliko govori i o zemlji u kojoj je ona živjela i živi. O jednome ogledalu s dva gotovo identična lica.” Što bi još mogao dodati o Domu blaženog djeteta?
Dom blaženog djeteta je vrlo složena književna građevina. Ovisna je o svakoj cigli koja je u nju ugrađena. Čitanje ne smije zanemariti niti jednu ciglu u njoj. Ako se jedna cigla preskoči, nešto se odmah u toj građevini sruši.