Razgovor | Elvedin Nezirović, književnik: Zemlja je naš konačni dom

[Elvedin Nezirović (Mostar, 1976.), bosanskohercegovački književnik, nakon dvije knjige poezije (Bezdan, 2002. i Zvijer iz hotelske sobe, 2009.), te knjige priča (Toliko o tome, 2013), objavio je i prvi roman: „Boja zemlje“, čiji je podnaslov „roman prema porodičnom albumu“. Ova će knjiga prvi puta predstavljena u Mostaru, u Muzičkom centru Pavarotti, u četvrtak, 31. ožujka, a o knjizi će uz autora govoriti Ivan Lovrenović, Enver Kazaz i Almin Kaplan. Roman „Boja zemlje“ je objavila beogradska Laguna. Nastao je prema fotografijama iz autorovog obiteljskog albuma. Ispisan je u ispovjednom tonu, s ciljem da se u jezik prenese doživljaj odrastanja u jednoj hercegovačkoj porodici bez oca, u vrijeme društvenih previranja na prostoru nekadašnje SFRJ. Glavno težište romana čini očev lik. Nakon pogibije u saobraćajnoj nesreći, on postaje mitska figura, lik iz porodičnih priča, koji svojim odsustvom (ili je možda bolje reći „pasivnim prisustvom“) kreira jedan specifičan emotivni prostor unutar kojeg se odvija formiranje i sazrijevanje autorove ličnosti. U podtekstu romana data je društveno-politička slika jednog vremena, preko kojeg se prelamaju sudbine glavnih junaka.
Nezirović je diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za Bosanski jezik i književnost na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, kao i na Fakultetu humanističkih nauka, odsjek za Engleski jezik i književnost. Živi i radi u Mostaru. U razgovoru za Dnevni list govori o tome kako se životno iskustvo prenosi u književni tekst, o ocu, sjećanjima, o Mostaru u kojem je odrastao i kojeg više nema…]

Razgovarala: Andrijana Copf
Dnevni list, 22.3.2016.
http://dnevni-list.ba/web1/elvedin-nezirovic-zemlja-je-nas-konacni-dom/

Podnaslov romana „Boja zemlje“ je ‘roman prema porodičnom albumu’. U njemu su fotografije koje su snimljene ali i one, kako kažete u jednom pasusu, koje nikada nisu snimljene. Što ste otkrili gledajući, listajući taj album i te fotografije?

– Još u vrijeme dok sam o ovoj knjizi razmišljao kao o mogućem književnom tekstu, shvatio sam da je priča koju želim ispisati nepotpuna bez tih nekoliko starih porodičnih fotografija, napravljenih u periodu između kraja šezdesetih i sredine osamdesetih godina prošloga vijeka. Otud ideja da ih koristim u tekstu. One svojom magijom, svojom živošću, djeluju na tekst, ulaze s njim u neku vrstu narativnog odnosa, dajući mu autentičnost i čineći s njim jednu jedinstvenu cjelinu, koja je, u svojoj suštini, svojevrstan hibrid jer po svom tonu, po načinu naracije, po različitim postupcima kojima se ljudsko iskustvo prenosi u književni tekst, izmiče uobičajenoj žanrovskoj tipologiji. Stoga, Boja zemlje, ni u kom slučaju, nije tipičan roman. Ona je istovremeno i esej, i dokument, i autobiografska proza.

Zašto „Boja zemlje“?

– Boja zemlje naziv je šestog poglavlja u knjizi. To je poglavlje koje opisuje povijest, život, običaje i kulturu mještana u jednom malom selu, nedaleko od Stoca, gdje sam proveo prvih sedam godina života, nakon očeve smrti. Oduvijek mi je bilo zanimljivo kako se boja zemlje na okolnim oranicama mijenjala tokom različitih godišnjih doba. Od crvene tokom ljeta do bijele u zimu, kada je okuju mraz i led. Osim toga, zemlja ima posebno značenje u našim životima. Ona je naš konačni dom. Njoj se vraćamo, iz nje smo iznikli. Ona prekriva ono čega više nema, a osim velikog broja likova iz ove knjige, nema više ni onog Mostara u kojem sam odrastao, grada koji mi jako nedostaje i o kojem, u svom podtekstu, ova knjiga i govori.

O ljudima i događajima o kojima pišete vjerojatno ste dugo razmišljali, pretpostavljam cijeli život. Ipak, u kojem trenutku je to što je uvijek bilo tu postalo prva napisana stranica knjige?

– Zapravo i nisam mnogo razmišljao niti o ljudima niti o događajima, barem ne u nečemu što bi se moglo nazvati pripremom za pisanje. Istina, dugo sam nosio u sebi iskustva o kojima govorim, mnoga od njih nisu baš ugodna, neka su upravo traumatična, ali sam znao da trebam biti strpljiv i čekati pogodan trenutak da tekst, na najprirodniji mogući način, izađe iz mojih ruku i izlije se na papir. Sve ono što je trebalo napisati, napisalo se samo, u jednom stanju koje je meni ličilo na neku vrstu groznice. Počelo je sasvim spontano, bez ikakve najave. Napisao sam prvo poglavlje negdje sredinom 2014. godine i odmah shvatio da sam na tragu jedne mnogo šire i za mene, mnogo važnije priče. U razmaku od pola godine, bila je završena prva ruka teksta. Naravno, poslije sam ga nekoliko puta nadopunjavao, skraćivao, pregledavao i revidirao po nekom vlastitom osjećaju za literarni ukus, kompoziciju i strukturu, da bi svoj konačni oblik dobio negdje potkraj jeseni prošle godine.

Je li ‘roman prema porodičnom albumu’ sada postao knjiga sjećanja iz porodičnog albuma?

– Moglo bi se i tako reći. Zapravo sve ono što se u knjizi nalazi jesu najintimnija sjećanja, moja, ponajviše, ali i sjećanja svih onih kojih više nema, onih koji su mi bili bliski i važni i koji su na ovaj ili onaj način uticali ili usmjerili moj život.

Centralna figura romana je otac, kojeg ustvari nikad niste upoznali. Koliko ste, otkrivajući i naknadno upoznavajući oca, ustvari otkrivali sebe?

– Sav fizički odnos između mene i oca dao bi se matematički izraziti brojem sedam: prvih sedam mjeseci mog, bilo je ujedno i posljednjih sedam mjeseci njegovog života. U toj vremenskoj simetriji, sadržana je sva naša zajednička povijest. Od malih nogu, otac je bio sjenka koja je stalno putovala sa mnom. Tu svoju potrebu za njim, za njegovim dodirom i zaštitom, dugo nisam mogao ni umio ispoljiti, jer se u mojoj kući o njemu nije mnogo govorilo. Njegovo postojanje u mom životu bilo je svedeno na nekoliko kratkih priča, u kojima je on, uglavnom, opisivan u najboljem svjetlu, gotovo kao mitološko biće. Zbog toga je njegov život meni bio tajna i postojala je realna bojazan da ću, kopajući po ruševinama onoga što je ostalo od njegovog života, doći do određenih saznanja koja će naš odnos učiniti drukčijim, u negativnom značenju te riječi. Međutim, nakon ove knjige naš je odnos postao još intimniji i intenzivniji, i vjerovatno će tako ostati do kraja.

Koliko je, u tom smislu, pisanje bilo i suočavanje sa samim sobom, s porodicom, s vremenom i državom koja se raspala?

– Pisanje je uvijek suočavanje s nečim, a najčešće s vlastitim demonima, kako je to jedne prilike rekao J. D. Salinger. Volim prozu koja ne laže i u kojoj je pisac bespoštedan prije svega prema sebi, pa onda i prema ostalim likovima. I upravo ta vrsta književnosti, koja je, dakle, zasnovana na proživljenom iskustvu, na ličnim mukama, strahovima i traumama, ona je vrsta književnosti koju rado čitam i u koju, na kraju krajeva, istinski vjerujem. To je pisanje koje je nalik boksu najteže kategorije, da parafraziram Krležu. I zaista, u svojoj suštini, Boja zemlje je pokušaj da se napiše jedna takva knjiga, bespoštedna, iskrena i istinita u onoj mjeri u kojoj je to meni kao njenom autoru bilo moguće ostvariti.

Miljenko Jergović u pogovoru romana piše da je „Boja zemlje“ prije svega obilježena jednim osjećajem – neprestanom grižnjom savjesti. Grižnjom savjesti – prema kome ili čemu? Prema samom sebi?

– Grižnja savjesti je sasvim lična stvar. Ako govorimo o Boji zemlje, onda je ta grižnja usmjerena na sve ono što je moglo i trebalo biti bolje u mom životu, a nije. Grižnja je to i zbog činjenice da su svi oni o kojima knjiga govori, počev od mene, njenog autora, mogli biti bolji ljudi, nego što u svojim stvarnim životima to jesu ili su bili. Grižnja, na kraju krajeva, zbog svih onih boja zemlje koje nema više ko napisati, a trebao bi, ako ništa, onda za rad svojih potomaka.

Koliko smo spremni priznati, zastati nad vlastitom grižnjom savjesti? Je li u pitanju strah od suočavanja, ili jednostavno kukavičluk?

– Već sam spomenuo da je to sasvim lična stvar i tako bi na nju valjalo gledati. Svako ima svoje razloge zbog kojih se grize ili se, pak, distancira od vlastite savjesti. Meni je recimo to osjećanje mirne i čiste savjesti izuzetno važno, čak neophodno za zdrav i normalan život. Otud stalno preispitivanje i sumnja nad svakim učinjenim izborom: šta sam i kako u datom trenutku mogao uraditi bolje, drugačije. To je u biti jedina filozofska misao do koje u praksi istinski držim i po kojoj uvijek postupam: sumnjati u sve što me okružuje.

Pisati o svojim sjećanjima, razotkrivati tajne vlastite porodice, istraživati ono što je bilo prešućeno, slučajno ili namjerno – koliko je bio izazov u pisanju literarnog djela?

– Za mene književnost nije izazov. Prije je neka vrsta terapije, rekao bih. U tom kontekstu bi trebalo gledati na sve ono o čemu Boja zemlje govori. Porodične intrige, teško odrastanje, stalne selidbe, ratna iskustva, lični strahovi i traume – sve je to zapravo, na neki način, u funkciji psihološke terapije, olakšavanja vlastite savjesti i skidanja bremena povijesti s vlastitih pleća. Čvrsto sam uvjeren da za jednog pisca ne postoji ništa važnije nego govoriti o onome što ga boli i razdire. Ako i o čemu danas vrijedi pisati, onda vrijedi pisati o takvim stvarima.

Knjigu je objavio Synopsis (Sarajevo – Zagreb) i Laguna za srpsko tržište, recenzije su pisali Enver Kazaz, Miljenko Jergović, Filip David – impresivno za prvi roman. Jesu li Vas iznenadile takve reakcije?

– Naravno da jesu. Uopće ih nisam očekivao. Pokojni Mirko Kovač je često znao reći da je sve svoje knjige napisao za uski krug svojih prijatelja. Isto je i s Bojom zemlje: nisam je pisao za mase, niti za kritičare, već za nekolicinu meni bliskih i dragih ljudi koji će u njoj prepoznati ponešto od svojih vlastitih sumnji i muka. Valjda je zato moje iznenađenje zbog interesa koji je probudila knjiga tako intenzivno.

Što ih je privuklo ovoj knjizi?

– Ne bih mogao tačno da odgovorim na ovo pitanje. Trebali biste ga, ipak, postaviti njima.

Bez obzira na sav entuzijazam, objavljivati knjige je pomalo ‘donkihotovski posao’. Zašto knjiga – zašto Vi uvijek birate knjigu?

– Objavljivati knjige danas uopće nije teško, ako imate novca. Ono što zaista jeste teško to je objavljivati kvalitetnu literaturu. U posljednjim dekadama XX vijeka, zahtjevi čitalake publike radikalno su se promijenili, baš kao što se, prije svega u tehnološkom smislu, promijenilo društvo u kojem živimo.

Jedan od najsvježijih primjera koliko se slika društva i njegov odnos prema umjetnosti promijenio možemo pronaći u filmskom ostvarenju oskarovca Alejandra Gonzáleza Iñaritua, ‘Birdman’. U maloj, neurednoj zgradi svog pozorišta na Manhattnu, Riggan Thompson pokušava da realizira dramu po priči ‘O čemu pričamo dok pričamo o ljubavi’, Raymonda Carvera. Radi se, zapravo, o njegovom životnom projektu kojim pokušava spasiti svoj teatar od zatvaranja. I, naravno, slabo mu ide, prije svega zbog toga što su izdaci veliki, a karte se slabo prodaju. Međutim, kada tokom jedne od proba sasvim slučajno napusti zgradu i pređe nekoliko blokova odjeven samo u gaćice, on postaje internetski hit. I to je zapravo ono što ljude danas zanima: senzacija, a ne umjetnost.

Ja biram knjigu naprosto zbog toga što je knjiga moj medij. U književnosti se osjećam najkomotnije bilo da čitam ili pišem.

Prva promocija je u Mostaru je 31. ožujka. Kakav je osjećaj kada se u javnosti pojavi ono što se stvaralo duboko u intimi?

– To je jedinstven osjećaj – dati ljudima da čitaju ono što ste napisali, pogotovo u ovakvoj vrsti literature, koja ima jako izraženu autobiografsku notu. Zbog činjenice da sam im otvorio vrata svoga svijeta i pustio ih unutra, sasvim blizu svom najintimnijem ‘ja’, skoro da osjećam stid i nelagodu. Ali, to je valjda cijena spisateljskog zanata. U svakom slučaju, pokušat ću da se naviknem na to.

*  *  *

Filip David: Roman „Boja zemlje“ više je od romana – to je život sam | Roman „Boja zemlje“ Elvedina Nezirovića, više je od romana – to je život sam. Pisan u najboljoj tradiciji proze Mirka Kovača svedoči o majstorstvu pisca koji ispisuje autobiografsku povest o svome odrastanju, o sudbini svojih najbližih, svojih prijatelja, o susretima sa nepoznatim ljudima, stalnim selidbama, o zauvek izgubljenom zavičaju. To je i pripovest o epohi u kojoj se raspadala jedna zemlja i u čijem su se središtu našli tragični svedoci njenog raspada. Roman je nastao, kako sam pisac kaže „na sjećanju, fotografijama onima sačuvanim i onima izgubljenim, onima snimljenim i onima koje nije imao ko snimiti“. Elvedin Nezirović postiže ono što je u književnosti najteže: pisati jednostavno, iskreno, pouzdano, uverljivo i verodostojno o sopstvenom životu i životima drugih. Roman koji se čita više puta. Filip David

Jergović: Neutješna i šokantna knjiga | „Boja zemlje porodična je kronika, sačinjena od niza pojedinačnih sudbina, ispričanih onako kako su se i odvile. Elvedinu Neziroviću uspjelo je nešto što piscima rijetko uspijeva. Pokušao je pisati onako kako jest i kako je bilo, ne optužujući druge. Čovjek koji ima savjest obično računa na to da i drugi ljudi imaju savjest. Oslobodivši svoju priču svih ukrasa, on ju je lišio – utjehe u književnosti. Upravo zato Boja zemlje je i neutješna, i tako šokantna knjiga. Njome počinje i njome završava jedna porodična historija, u kojoj su sabrane tolike naše napisane i nenapisane historije.“ Miljenko Jergović

Kazaz: Potpuno iskren roman | „Roman pripovijeda sin o mrtvome ocu, istražujući pritom oblike njegovog nedostajanja. Jer Boja zemlje je potpuno iskren roman, ili to nastoji biti u mjeri u kojoj je moguće u pisanju. A ono je ovdje uistinu vrhunsko, zato što se u njemu susreću tragedija i poezija, historija i emocija, patnja i njeno pretakanje u jezičku rezbariju, porodična drama u ratu, bez velikih riječi i politizacije priče.“ Enver Kazaz