Prefinjena knjiga o Bogu vjere, nade, ljubavi mira i svekolikog sporazuma
Prikaz knjige: Miroslav Volf, Allah, A Christian Response, izdanje HarperOne, HarperCollins publishers, New York, 2011.
Hrvatsko i bosansko izdanje: Allah, kršćanski odgovor, EX LIBRIS, Rijeka i SYNOPSIS, Sarajevo, 2015. (S engleskog prevela: Dragana Divković, pogovor: prof. dr Adnan Silajdžić)
Piše: akademik Enes Karić
Oslobođenje (bh. dnevni list), rubrika ‘Pogledi’ 13.2.2016.
Knjiga Miroslava Volfa pod naslovom Allah, A Christian Response (Allah, kršćanski odgovor) pojavila se u Sjedinjenim Američkim Državama na engleskom 2011. godine, a 2015. godine izišao je hrvatski prijevod u čitljivoj izvedbi Dragane Divković.
Knjiga Allah, kršćanski odgovor svojim sadržajem, hrabrim, odvažnim, poštenim i intelektualnim analizama zaslužuje da se prikaže i predstavi i našem bosanskohercegovačkom čitateljstvu. Njezin autor Miroslav Volf je profesor teologije na Yale University u New Havenu (Connecticut, Sjedinjene Američke Države). Porijeklom je iz Hrvatske, njegov otac (kome je posvetio ovu knjigu) je svećenik pentekostalne zajednice. U posveti ove knjige stoji:
„Mome ocu, pentekostalnom svećeniku koji je jako cijenio muslimane i kao dijete me učio da oni štuju istoga Boga kao i mi.“
Djelo „Allah, A Christian Response“ (Allah, kršćanski odgovor ili: Kršćanski odgovor o Allahu) je štivo koje temeljito i otvoreno govori o Bogu kršćana, muslimana i jevreja, ali i o Bogu svekolikog čovječanstva i sveg stvaranja. Teološka poruka (kao i svrha) ove knjige sadržana je prije svega u potrebi sadašnjeg čovječanstva i stanja planete Zemlje da se o Bogu iznađe jedan pošten konsenzus usred turbulentne današnjice. Jer, vjera u Boga nije tlapnja, ona znači vjeru u određeni sistem vrijednosti, smatra profesor Miroslav Volf. Ti sistemi vrijednosti saodređuju religije i civilizacije kako u prošlosti tako i danas, profiliraju srčano bilo ne samo klasičnih, već i savremenih kultura čovječanstva.
Profesor Miroslav Volf u uvodu tvrdi da „jedan veliki jaz pogrešnog shvatanja, odbojnosti i čak mržnje razdvaja mnoge kršćane i muslimane danas. Kršćanski odgovori o Allahu – shvaćenom ovdje kao Bogu Kur’ana – će ili proširiti taj jaz ili pomoći da se on premosti. Ako je Allah za kršćane strani i lažni bog, sva izgradnja mostova će stradati. Isto tako su i muslimanski odgovori na Boga Biblije važni, naravno. Ali, muslimanski odgovori na Boga Biblije predmet su primarno za muslimane da ih oni proučavaju. Mene ovdje zanima pravi kršćanski stav prema Bogu Kur’ana i šta taj stav znači za kršćansku i muslimansku sposobnost da zajedno žive dobro u svijetu koji je jedan i kojemu prijeti opasnost“.
Miroslav Volf ističe da su danas ulozi veliki, jer muslimani i kršćani zajedno sačinjavaju „više od pola čovječanstva.“ Potom nastavlja: „Iako je bilježenje stope rasta svjetskih religija kompleksan i sporan posao, većina naučnika smatra da će i kršćanstvo i islam nastaviti brojčano rasti do u doglednu budućnost. Jednako je tako značajno, kako se širi demokratski ideal i hvata dublji korijen, kršćanstvo i islam će se diljem svijeta vjerovatno potvrđivati čak još življe na javnim arenama nego li su to činili do sada. Treba također uzeti uobzir da živimo u jednom sve više međuse povezanom i međuzavisnom svijetu sa brzim smanjivanjem prirodnih resursa i eksplozivnim rastom stanovništva.“
Očekuje se da se povećaju borbe između različitih grupacija, posebno oko vode, najbitnijeg od svih resursa, smatra Miroslav Volf. Postoje bojazni da će se prilike za sukob između muslimana i kršćana umnogostručiti, tvrdi ovaj profesor teologije sa Yale univerziteta. On dodaje da se ova njegova „knjiga bavi izvanrednim obećanjem, sadržanim u pravom kršćanskom odgovoru o Bogu muslimana, da se oslabe animoziteti i prevaziđu konflikti. Štaviše, knjiga govori o otvaranju vidika za dugotrajni mir.“
Historija kao važan izvor konflikata
Miroslav Volf u knjizi kaže: „Rođen sam i odrastao u zemlji koje više nema. Zvala se Jugoslavija i bila je razorena tenzijama koje su se prometnule u ratove među nekim od njezinih etničkih grupa. Od tih ratova dva su bila između muslimana i kršćana (premda su se također i kršćani žestoko borili međusobno). Dok je oružje grmjelo tokom 1990-tih godina, posmatrači sa strane često bi mi postavljali dva pitanja:
1) Koliko je religija u tom konfliktu važna?
2) Zašto stoljećima stara zlodjela još uvijek pobuđuju tako nasilne strasti?
Nakon terorističkih napada na Tornjeve Blizance i na Pentagon, često su mi postavljali ista ta pitanja, ovaj put u vezi sa tenzijama između kršćana i muslimana globalno“.
Autor profesor Miroslav Volf, baveći se odgovorima na ova pitanja, govori o „sadašnjim strastima oko davnih nepravdi.“ Po njemu, jednostavan je razlog zašto je historija važna, premda je taj razlog često „težak da ga u potpunosti shvate građani ubrzanih društava, koja kroz život prolaze energično okrenuta naprijed.“
Profesor Volf smatra da „prošlost nije naprosto prošlost, ona je živa u sjećanju. Ali, možete pitati, zašto prošli zločini i stradanja sada oživljena u sjećanju podstiču naše agresivne energije? Zato što nas sadašnji događaji vraćaju da oživimo davne događaje. Na primjer, kad žena osjeća da joj se neko nepoznat približava iza leđa, to nju podsjeća na napad koji je preživjela. Ona osjeća da joj se prevrće utroba: „A, ovo (nepoznati koji se približava) je to (nasilnički napad u prošlosti).“ Sadašnja opasnost donosi u sjećanje davnu ranu, a davna rana vidi se kao nešto što će se vjerovatno ponoviti u sadašnjoj situaciji.“
U svome temeljitom obrazlaganju zašto se iznova danas prošlost javlja kao važna, Miroslav Volf podsjeća da svi vjernici imaju mnogo razloga za posezanje za prošlošću. Tako, Miroslav Volf kaže: „Kad su zapadne sile kolonizirale muslimanske zemlje pred propast Osmanskog carstva početkom dvadesetog stoljeća, mnogi su muslimani pomislili: „Pa, to je to“ – srednjovjekovni križari iznova su na sceni i kršćani se sada javljaju kao pobjednici! Isto vrijedi i kad su koalicijske snage osvojile Irak. Slično tome, kad su muslimanski Albanci postupno postali preovlađujuća većina na Kosovu zahvaljujući svojoj visokoj stopi rađanja, mnogi su Srbi pomislili: „A, to je to“ – pobjeda osmanskih Turaka nad srpskim carstvom na Kosovu polju 1389. godine događa se još jednom u samoj kolijevci srpske civilizacije“.
Autor govori i o buđenju sličnih strastvenih pobuda danas „kad neki zapadni Evropljani uočavaju kako postotak muslimanske populacije snažno raste u njihovim zemljama,“ te oni, kao zapadni Evropljani, „osjećaju da se neuspjelo osmansko opsjedanje Beča 1529. godine sada kruniše uspjehom. Sadašnji strahovi pobuđuju zapretana pamćenja i projektiraju predstave o opasnosti u budućnost: šta se desilo (ili šta se upravo moglo desiti) tada – dešava se iznova. I na taj način se pobuđuju strasti. Njihov predmet su davni događaji, ali je njihov razlog strahovanja za budućnost.“
Prošlost je vrijeme pod našim nogama
U bezmalo cijelom prvom poglavlju ove knjige Miroslav Volf se bavi muslimanskom osjetljivošću na karikature objavljene u Danskoj o Poslaniku Muhammedu (a.s.). Također, sa jednako tako snažnim uvidom Volf opisuje predavanje Pape Benedikta XVI. koje je održao septembra 2006. godine u Regensburgu i u kojem se pozvao na tvrdnje i neke sudove bizantskog imperatora Manojla II Paleologa o tome „da li je Muhammed išta dobro donio na zemlju“.
U ovom poglavlju knjige Allah, A Christian Response, donijeta je do sada najpotpunija analiza muslimanske recepcije Papina govora iz Regensburga. Profesor Miroslav Volf spominje „Otvoreno pismo“ (Open Letter) koje su Papi Benediktu XVI. uputili vodeći muslimanski alimi i intelektualci, analizira ga redom, paragraf po paragraf, i ukazuje na međašna područja kršćansko-islamskog sporenja oko viđenja naravi Boga. Posebno ističe ulogu Princa Ghazija bin Muhammada bin Talala iz Jordana, koji je koncipirao odgovor Papi Benediktu XVI.
Ali, posvuda se vidi cilj Miroslava Volfa da pokaže da su sami muslimanski intelektualci u odgovoru Papi Benediktu XVI. na više mjesta ukazali da muslimani i kršćani vjeruju i štuju „jednoga jedinoga i istoga Boga.“
Kroz cijelu knjigu autor Volf se, kako kaže, iznova dotaknuo nekih događaja iz prošlosti „čija pamćenja uznemiravaju mir sadašnjosti.“ On posebno detaljno, i na temelju ogromnog broja relevantne literature, piše o tome „kako su veliki kršćanski lideri iz prošlosti mislili o islamu i Bogu islama u kontekstu duboko traumatičnih događaja njihova života i vremena – o padu Konstantinopola, sjedišta istočnog kršćanstva tokom gotovo više od hiljadu godina, u muslimanske ruke 1453. godine“.
Praktički, autor Miroslav Volf cijelo drugo poglavlje ove knjige posvećuje upravo tome (i teologu Nikoli Kuzanskom), potom govori o „uspješnom prodoru osmanskih vojski sve do kapija Beča 1529. godine“, te teološkim nemirima i brigama među tadašnjim evropskim kršćanima, naime treće poglavlje ove knjige posvećeno je upravo kasnijoj pojavi Martina Luthera i njegovim viđenjima islama poglavito pod kišobranom osman(lij)ske prijetnje po Evropu.
Naravno, Miroslav Volf ovim poglavljima ukazuje na činjenicu da „prošli odgovori kršćana muslimanima i Bogu muslimana mogu rukovoditi i našim odgovorima danas,“ štaviše, autor dodaje da ti odgovori danas možda čak i pomognu „da se spriječi da nas naše strasti – i naši strahovi – zaslijepe spram stvarnosti i sadašnjih mogućnosti“.
U poglavljima koja dalje slijede (i koja ne možemo detaljno predstaviti u ovoj prigodnoj informaciji o ovoj značajnoj knjizi), profesor Miroslav Volf se bavi unutarnjim sadržajima tog veličanstvenog monoteističkog projekta „zajedničkog Boga“ (A Common God).
Miroslav Volf otvoreno govori o najškakljivijim temama u sklopu dijaloga između muslimana i kršćana – pitanjima Jednoga Boga i Svetoga Trojstva. Treba primijetiti da je ova dionica knjige iznimno zanimljiva za muslimanske alime i teologe, jer mnoga objašnjenja Trojstva koja daje Miroslav Volf umnogome su slična, a mjestimice gotovo ista, muslimanskim objašnjenjima Božanskih Najljepših Imena (El-Esma’u l-husna). Barem smo mi tako čitali ove dijelove njegove knjige.
Na stranicama ove u više navrata intrigantne knjige Miroslav Volf nimalo ne krije da će pitanje zajedničkog života i budućnosti muslimana i kršćana biti od presudne važnosti tokom ovog XXI. stoljeća.
U poglavlju „Dvije vjere, zajednički Bog, jedna vlast/vlada“ (Two Faith, Common God, Single Government) profesor Volf raspravlja o hitnim pitanjima sigurnog življenja muslimana, kršćana, jevreja… ukratko različitih vjera i uvjerenja.
Veoma dobro su opisani koncepti prevazilaženja onog ubogo uskog klišeja evropskog srednjovjekovlja (Cuius regio, eius religio – Čija vlast/teritorija, onoga i vjera!) i muslimanske trijumfalne teologije (ahlu dh-dhimmah – kršćani i jevreji kao „zaštićene zajednice“). Miroslav Volf obrađuje mnoga značenja savremenih oblika pluralizma, vodi nas kroz zamršene argumente religijskih ekskluzivista i religijskih pluralista, itd.
Sva poglavlja su itekako važna, korisna i podsticajna za današnji svijet, ali posebno izdvajamo rasprave o Bogu kao našem zajedničkom stvoritelju i rasprave o zajedničkom životu kao iznimno korisna za mješovita i za pluralna religijska, kulturalna i politička društva.
Deset teza profesora Miroslava Volfa
Kroz cijelu knjigu profesor Volf brani sljedećih deset teza. Ovdje ih donosimo u obliku kako smo ih mi parafrazirali iz engleskog izdanja ovog djela:
1) Kršćani i muslimani štuju jednoga istoga Boga, jedinoga Boga. Oni narav Božiju različito shvaćaju, ali je predmet njihova štovanja isti. Volf odbacuje ideju da muslimani štuju različitog Boga od Boga jevreja i kršćana;
2) Kad Kur’an o Bogu negira učenja Svetoga Trojstva, treba kazati – tvrdi Volf – da su i svi veliki učitelji crkve u prošlosti takvo Trojstvo uz Boga negirali. Profesor Volf odlučno istražuje povezna mjesta između islamskog i kršćanskog oblika monoteizma;
3) I za muslimane i za kršćane, u njihovim normativnim tradicijama, Bog je opisan kao onaj koji voli i koji je pravedan. Profesor Miroslav Volf odbacuje ideju da je Bog muslimana jedno surovo, bešćutno, silničko i okrutno božanstvo;
4) Bog u koga vjeruju muslimani i u koga vjeruju kršćani zapovijeda ljubav prema našem bližnjem. Volf snažno odbacuje tvrdnju da je islam vjera mnogih zakona koji ograničavaju život, dok je kršćanstvo vjera ljubavi koja afirmira život;
5) Zato što štuju jednog istoga, Jedinoga Boga, i muslimani i kršćani imaju moralni okvir da skupa postižu zajedničko dobro. Miroslav Volf odbacuje ideju da su „civilizacije“, muslimanska i kršćanska, osuđene na sukobe;
6) Kršćani trebaju da u muslimanima vide saveznike, koji iskazuju krajnju lojalnost Bogu kao vrhunaravnome dobru, u pružanju otpora težnji savremene kulture koja traga za pukim uživanjem a ne za pravdom i ljubavi. Volf odbacuje ideju da se sloboda činjenja povezuje samo sa kršćanstvom, a slijepa pokornost samo sa „gvozdenim Božijim zakonom“ u islamu;
7) Autor ukazuje da je u krajnjemu važno, ne ono puko formalno izvanjsko, da li je neko musliman i kršćanin, već da li čovjek kao musliman i čovjek kao kršćanin vole Boga svim svojim srcem, i da li vole ostale članke svoje vjere. Autor odbacuje pomisao da su formalna religijska pripadništva značajnija od odanosti jednome istinskome Bogu;
8) U Božijoj naravi je ukorijenjena ljubav i pravda spram svih ljudi. Svi ljudi treba da imaju slobodu i pravo da se opredijele šta će i kako vjerovati. Profesor Miroslav Volf odbacuje sve pokušaje koji kontroliraju odluke ljudskih bića;
9) Svi ljudi imaju pravo da posvjedočuju svoju vjeru. Ograničavanje toga prava na bilo koji način napad je na ljudsko dostojanstvo. Volf doslovno kaže: „Ja odbijam oboje: i svako ugnjetavanje slobode izražavanja kao i sve nečasne načine prakticiranja te slobode (izražavanja)“;
10) Iskazivanje odanosti Bogu koji nalaže ljudima da vole sve i da budu pravedni prema svima, kao što muslimani i kršćani čine, znači: prigrliti pluralizam kao politički projekt – pravo svih religioznih ljudi da artikuliraju svoje stavove javno i znači još: nepristranost države spram svih religija (i drugih viših tumačenja života). Miroslav Volf odbacuje ideju da monoteizam, ukoliko se pravilno razumije, gaji nasilje i totalitarnu vlast.
Knjiga na koju se dugo čekalo
Ovo intelektualno, nadahnuto i respektabilno djelo profesora Miroslava Volfa dolazi nakon mnoštva agitatorskih knjiga i publikacija, kako sa kršćanske tako (premda u manjoj mjeri usljed siromaštva u izdavaštvu) i sa muslimanske strane.
Miroslav Volf u ovoj knjizi nije zanemario, niti ostavio po strani ili za kasnija vremena, ona teška mjesta u kršćansko-muslimanskom dijalog(iziranj)u. On ta mjesta ne skriva. On zna da i kršćani i muslimani, svako na svoj način, s nelagodom govore o tim mjestima. To što je on pokazao u ovoj knjizi, a što mi muslimani možemo smatrati sržnim, jeste njegovo insistiranje na tome da Bog kršćana i muslimana nije plemensko božanstvo (tribal deity), jer Bog je jedan, i Bog nikada ne može biti „naš“ Bog naspram „njihovoga“ Boga! „Naš“ Bog je jednako tako i „njihov“ i „naš“.
I muslimani i kršćani slažu se da je njihov zajednički Bog pravedan i milostiv, i taj Bog traži od ljudskih bića da budu pravedni i milostivi u svim svojim ponašanjima i postupanjima.
Daj Bože da i sa naše muslimanske strane – ali u današnjim savremenim uvjetima i u ovom beznadnom i s mnogo muka bremenitom kontekstu – nastane jedna ovakva otvorena, iskrena i jasna knjiga o muslimanskim pogledima na kršćanska vjerovanja. Jesmo li to zaboravili da Kur’an od nas muslimana traži da istražujemo tu „Zajedničku Riječ“ (kalimah sawa’)? Jesmo li zaboravili da nas Kur’an (29:46) podsjeća da kažemo: (O vi kršćani, o vi jevreji!): „Naš Bog i vaš Bog – jedan je!“ (Wa ilahuna wa ilahukum – wahidun).
Čitateljstvu hrvatskog i bosanskog izdanja knjige Allah, kršćanski odgovor svesrdno preporučujemo i pogovor koji je napisao dr Adnan Silajdžić, profesor disciplina islamske teologije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.