Neka prestane beznadna šutnja

Piše: Neven Šimac

Objavljeno u Hrvatsko Slovo (22.4.2016.)

Bogozaborav je naslov zbirke tekstova Frana Prcele, hrvatskog dominikanca, svećenika i intelektualca, koja sadrži razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve, kako ističe autor u naslovu knjige. Riječ je o izazovima, koji se nameću kako općoj Crkvi, tako i ovoj mjesnoj, u hrvatskom narodu. Ovaj zbornik uključuje velik broj tema i promišljanja izvanredne intelektualne oštrine i teološke širine hrvatskog dominikanca, koga su najprije studij, a zatim redovnički poziv i pastoralni rad – a sve vrijeme još i dominikanska karizma i intelektualna zauzetost – proveli domovinom i svijetom, te posebice Njemačkom, gdje i danas živi i djeluje.

Ta činjenica dugog i intenzivnog susreta sa svijetom drugih i različitih, te uz to još i raseljenih našijenaca, prednost je i povlastica za svih, koji iz tih susreta i bivanja uče, pogledom izvana, motriti i pronicati, ne samo veliki svijet, nego i naše, trnovite i krivudave „staze i bogaze“. Bivanje u svijetu nije uvijek prednost, navlastito ne ljudima plitkih korijena, ili onima koji kroz strane naočale, površno i anakrono, de-kontekstualiziraju naše crkveno, građansko i narodno stanje. Nije prednost ni onima, koji dopuste da im suze domotužja mute pogled i obuzimaju dušu.

Frano Prcela, svećenik od „reda propovjednika“, odolio je tim lakoćama i slabostima te je na „prozorima svijeta“ drugovao s karizmom Duha i riječi, motreći brižno hod Crkve u svijetu i u svom narodu, bivajući i sam dijelom tog trajnog hodočašća. Njegov Bogozaborav opravdano intrigira već i naslovom, u prvom i u drugom smislu i stupnju te autorove kovanice. Najprije, jer smo svjesni da naše doba neoliberalnog materijalizma istjeruje Boga iz naših odnosa i s naših obzorja. A zatim, jer s ovim štivom postajemo svjesni da smo „zaboravili da smo Boga zaboravili“, kako nas na to upozorava autor. Od osam velikih tema i šest razgovora ovog zbornika, moju osobitu pozornost privukla su – i potakla me na razmišljanje – tri znaka našeg vremena.

Prvi se odnosi na marginalizaciju vjerskih tema danas u Hrvatskoj. Čini mi se, zajedno s autorom, da je uzrok tom „zaboravu“ kako opći „duh vremena“, tako i onaj posebni, hrvatski udjel u njemu. Općem bih duhu pripisao vladajući relativizam, pače nihilizam, ali i aktualnu odbojnost prema vjerama, kao potencijalno opasnim za društva zbog njihova, mogućeg ili stvarnog, fundamentalizam ima i integrizma. Sadašnji borbeni islamizam bitno pridonosi ovakvom strahu.

Među našim pak, hrvatskim razlozima guranja ustranu tema vjere i religije, valja navesti najprije nevjerodostojnost, koju brojni hrvatski građani pripisuju kršćanima katolicima i navlastito hijerarhijskom dijelu Crkve. Quid te marginalizacije leži ponajprije u „nezakonitom braku“ Crkve s politikom i samo jednom strankom, a tek povremeno s kojom drugom, po mogućnosti još „desnijom“. Taj „naš brak“ dijelom je reakcija na prošli, totalitarni režim, koji je u Hrvatskoj bio anacionalan i predstavljao se „lijevim“, ali „našem braku“ je kumovalo i naše nerazumijevanje politike kao služenja zajednici, kao i naše neznanje o tome koje su vrijednosti u uređenim demokracijama „lijeve“, a koje su „desne“. U ovaj „naš brak“ spada, međutim, i nerijetka zloporaba oltara u političke i stranačke svrhe.

Drugi razlog naše nevjerodostojnosti – i marginalizacije koja iz nje proistječe – bila je i ostala naša neskrivena briga za materialia, od legitimnog prava na povrat imovine, preko nesretnog prihvaćanja „Crkve na budžetu“, pa do našeg čestog zaborava sirotih i marginaliziranih.

Treći razlog odbojnosti je opet naše, često i redukcionističko svođenje vjere na moral, i to ponajprije na moral spolnosti.

Četvrti razlog bila je i ostala naša, najvećma klerička, neizrečena pretenzija na „povlaštenu mirovinu“ u stilu: mi smo bili mučenička Crkva, koja je teglila i stradavala u vrijeme komunizma, pa sad imamo pravo na počast i lovorike.

Postoji i jedan peti razlog i motiv guranja ustranu tema vjere i religije u Hrvatskoj. To je tihi, ali ustrajni „revanš drugova“: u zemlji kao što je Hrvatska, gdje nikakve lustracija nije bila provedena, dojučerašnji „drugovi“ ponovno bez rizika šibaju vjeru i blate Crkvu.

Ovim motivima marginalizacije vjerskih tema u Hrvatskoj bitno su pridonijeli mediji, od javne televizije, koja je više državna negoli javna, pa do privatnih medija izrazite permisivnosti i nemorala, senzacionalizma i neistina. Vjerskih i crkvenih tema u tim medijima ili nema, ili pak one ostaju na razini karikature i zluradosti kad se među vjernicima ili klericima pojavi koje zlo ili sablazan. Jedino se javni radijski programi donekle brane od ove nepodnošljive lakoće suradnje sa Zlim.

Drugi znak vremena, koji iščitava brat svetog Dominika, Frano Prcela, tiče se našeg dubokog nerazumijevanja pojma intelektualca i Stvoriteljevih darova razuma i slobode. Jer, intelektualac nije tek osoba s diplomom; to je – akademičar. Intelektualac je nešto drugo: to je, s jedne strane, osoba svjesna dara slobode i razbora, te dužnosti kritičnosti u traženju istine i pravde. S druge pak strane, intelektualac je građanin* svjestan imperativa zauzetosti za javni interes i za zajedničko dobro – lokalno, nacionalno i svjetsko – kao i za očuvanje i razvijanje svega Stvorenog. Na te nam slabo-poznate-stvari ukazuje brat Frano, kad nam u Bogozaboravu razlaže što znači biti intelektualac i koje dimenzije mogu Duh i Bogopamćenje otvoriti intelektualcu u njegovom javnom pozivu i uspravnosti.

Treći znak, kojim me nadahnjuje ovo vrijedno pisanje Frana Prcele, tiče se zla i boli, pomirenja i oproštenja, čišćenja pamćenja i novih rana, sve iz ovih naših neispisanih i neiščitanih dvaju ratova i stradanja. Na tim i o tim se temama mnogo žamorilo i lutalo, zavodilo i skrivalo, pače krivotvorilo, a tako malo razabralo (discernere) i učinilo. Čišćenje pamćenja, na koje nas je pozivao onaj dobri Petrov nasljednik, koji nas je volio daleko više nego što mi zaslužujemo, kod nas se – još nije dogodilo. Bilo je pokušaja, malih koraka, posebice s katoličke strane, bilo je i rijetkih, ograničenih uspjeha, ali osnovno nije učinjeno. I kao da se ne želi vidjeti da će se ta zapretana prošlost uvijek javljati kao povod novih mržnja i zala.

Tako se nije htjelo istražiti i ustanoviti zamračene i zanijekane činjenice iz vremena onoga rata, poraća i totalitarnog režima, kao i ovoga rata. Nije se htjelo posvijestiti zlo, patnje i nepravde, ne samo one učinjene „nama“ i „našima“, u oba rata, nego i ,čijima“, s „naše strane“, opet u oba rata. I dok su jedni, „oni“, „svoje“ zločine nijekali, ili pak odobravali, kao dio „pravedne odmazde“ i kažnjavanja „najcrnjeg zla“, s „naše“ strane se nepoznate razmjere zločina neosnovano kvantificiralo, kao da se ne radi o ljudskim osobama i silnoj patnji, nego o kakvom sijenu ili pijesku… Još je najviše učinjeno na otkrivanju – ali ne i na pomirenju i oproštenju – jednog dijela patnje i to samo „njihove“, tj. stradanja ljudi na Golom otoku. Sve drugo, navlastito naša neizmjerna patnja i stradanje, ostalo je zapretano, zanijekano i prezreno.

Frano Prcela je u Bogozaboravu snažno poradio na etičkom i logičkom bistrenju pojmova krivnje i odgovornosti, kajanja i opraštanja, dostojnosti i nedostojnosti, kao i dužnosti oprosta. Dotaknuo se, bez ustručavanja, još uvijek zabranjenih tema skrivenih masovnih grobišta, ne/identifikacije posmrtnih ostataka, ali i velikih, nikad zacijeljenih rana: duge i bolne neizvjesnosti o nestalima, nemogućnosti preživljavanja žala, neznanja o mjestu stradanja, koje su proživljavale stotina tisuća supruga, majki i otaca, sestara i braće, sinova i kćeri, zaručnica i prijatelja…

Čitajući lucidne stranice Frana Prcele, ispisivao sam svoje reakcije, uskličnike upitnike, podcrtavao prepoznavajući misli i stavove, često neizrečene ili slabo poznate na ovim našim, hrvatskim stranama. Na predstavljanju ove knjige u Osijeku uvidio sam da nije moguće ovo, tematski široko i misaono bogato štivo predstaviti u sat-sat i pol, koliko traje pozornost publike. Držim da bi bolje bilo, da se iz ovog majdana misli i propitkivanja izdvoje pojedine teme, da ih se predstavi i o njima raspravlja, bistreći pojmove i napredujući u istini, ili pak da se organizira široki simpozij za kršćansku i opću javnost, koji bi zahvatio barem dio tih tema… jer Frano Prcela nam je donio iz velikog svijeta ne samo svoj pogled izvana na naš rod i dom, nego i teme i dvojbe, koje i nas, hic et nunc moraju zaokupljati, da bismo znali biti u svijetu, ali ujedno i ne biti samo od tog svijeta.