Miljenko Jergović: Trganje

Almin Kaplan, Trganje, Synopsis, Zagreb–Sarajevo 2017., 134 str.

Pjesnik i prozaist s Dubravske visoravni Almin Kaplan nesumnjivi je dobitak svome čitatelju, odakle god da je, samo da razumije i da kao svoj čita ovaj jezik. Pisac neke druge Hercegovine, a ne one za koju se znalo po vinu, suncu i kamenu, i po snažnim egzaltacijama provincijskih bardova, Kaplan nailazi poslije Dretelja i Heliodroma, kolektivne viktimizacijske autohipnoze i nacionalizma kao jedinog općeprihvaćenog identiteta. Tih i precizan pisac, jedan od onih koji su istodobno i kovačevskog i kiševskog roda, toliko tih da su ga rado i spremno prečuli i previdjeli, pa ga onda nisu ni čitali. Za Almina Kaplana to, međutim, nije ni važno. On je pisac koji neće ovisiti od interesa publike, od telala i od telalbaša, koji će, prolazeći čaršijom, oglašavati tko je ove godine naš najbolji književnik. Trganje je roman o samoći i o odrastanju, o tranziciji, o ratu i o nacionalizmu. A zapravo ne, to je roman o ovome: „U našoj kući nikada nije svirala muzika. Otac i majka su bili šutljivi i na muziku su gledali kao na nešto neozbiljno – čemu se nemaju pravo prepuštati. Vjerovali su da je muzika za djecu i nezrele, i da oni takvi nisu, da su oni ozbiljni ljudi.“

Zbog rečenice „Vjerovali su da je muzika za djecu i nezrele, i da oni takvi nisu, da su oni ozbiljni ljudi.“ vrijedi pisati i čitati. Ta rečenica potvrđuje kakve su hablečine takvi koji misle da je sve već rečeno.