Logorologije napravile rusvaj na književnoj sceni BiH
Još od vremena danas etabliranih pisaca poput Miljenka Jergovića, Aleksandra Hemona, Faruka Šehića, Semezdina Mehmedinovića, pa i Bekima Sejranovića, nije se u bosanskohercegovačkoj književnosti pojavilo novo književno ime koje je barem donekle u rangu pobrojanih. Ipak, ja bih izdvojio dva imena za koja sam gotovo siguran da će vremenom doći u njihov rang. To su Lejla Kalamujić koja je za svoju debitantsku zbirku kratkih priča “Zovite me Esteban” dobila nagradu “Edo Budiša” koja se dodjeljuje u Hrvatskoj, te Aljoša Ljubojević, rođeni Sarajlija koji danas živi u Bijeljini i radi kao novinar Radija Slobodna Europa i koji je više puta nagrađivan na anonimnim natječajima za kratku priču. Njegova debitantska zbirka priča, odnosno kratki roman o odrastanju “Znaš li da je Mihael Kamenski zapalio Galac” također je pobijedio na anonimnom natječaju u Kikindi. Ta knjiga za mene je predstavljala prvorazredno iznenađenje, bez obzira što sam ranije kao član jednog književnog žirija pročitao jednu njegovu kratku priču koja se po svemu izdvajala. Zanimljivo, godinu dana ranije na istom tom natječaju (nagrada “Zija Dizdarević”) jednoglasno je pobijedila priča Lejle Kalamujić. A onda su se iste godine pojavila dva izvrsna romana koji su izazvali svojevrsnu književnu buru na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, pogotovo to vrijedi za roman “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine koji je objavio sarajevski Buybook 2016. i koji je već doživio nekoliko izdanja, te dobio uglednu književnu nagradu “Mirko Kovač” koja se dodjeljuje u Rovinju. Drugi roman o kojem je riječ, meni je mnogo zanimljiviji. Radi se o romanu “Boja zemlje” Mostarca Elvedina Nezirovića o kojemu se u Hrvatskoj, za razliku od Ovčinina romana, nije pisalo, barem koliko je meni poznato. Zanimljivo je da se u oba slučaja radi o relativno zakašnjelim debitantskim proznim djelima. Elvedin Nezirović je rođen 1976. u Mostaru, znači roman je objavio s četrdesetak godina, dok je Damir Ovčina tri godine stariji, rođen je 1973. u Sarajevu, što znači da su obojica relativno kasno, za razliku od Lejle Kalamujić i Aljoše Ljubojevića, “uletjeli” na književnu scenu i napravili “rusvaj”.
Nezirovićev roman “Boja zemlje” podnaslovljen kao “Roman prema porodičnom albumu” premijerno je objavljen 2016. u beogradskoj Laguni, a potom u agilnom sarajevskom Synopsisu. Radi se o mnogo slojevitijoj knjizi, nego što bi se to dalo naslutiti na prvi pogled, ponajviše zbog mirnog i konvencionalnog Nezirovićeva pripovijedanja bez jezičnih bravura i stilizacija. To je roman o odrastanju, ratu, raspadu jedne zemlje, a ponajviše roman o mitskoj figuri oca koji je poginuo u prometnoj nesreći kada je autoru bilo sedam mjeseci. Pisac na jednom mjestu pojašnjava svoj književni postupak, i to je možda ono najvažnije što bi se u književno-teorijskom smislu moglo reći o ovoj knjizi: “Zahvaljujući Milleru (Henry Miller, op.a.) shvatio sam da se vlastiti život može posmatrati kao književna građa, što mi je, u to vrijeme, djelovalo revolucionarno. Moja dotadašnja predstava o književnosti bila je posve pogrešna: vjerovao sam, naime, da se može i smije pisati samo o onome što se nikada, osim u piščevoj uobrazilji, nije dogodilo. Miller mi je razbio tu predrasudu i otvorio mi vrata jednog sasvim novog svijeta”, piše Nezirović.
Nezirovićev Otac je mitski lik i pisac nastoji prodrijeti u banalne, svakidašnje slojeve tog mita, ponajviše na osnovu memorabilija koje su čudesno preživjele rat. Iako se cijela konstrukcija romana zasniva na figuri oca, najzanimljiviji lik romana je autorov očuh Mito. Na jednom mjestu u romanu pisac ga opisuje na sljedeći način: “Porodica moje majke je od prvoga dana osjećala latentni antagonizam prema mome očuhu, koji ni danas ne uspijevam razložiti i detektirati njegove stvarne motive. Bilo je tu neke buržujske odvratnosti prema njegovim karakternim slabostima – volio je da se hvališe, naročito pred njima, preuveličavao je, a često i izmišljao svoje poslovne uspjehe samo da bi zadobio njihovo, makar i trenutačno poštovanje; ispadao je, često, banalan i smiješan u svojoj upornosti da se prikaže u boljem svjetlu, da bude neka bolja i samo za tu priliku kreirana replika samoga sebe… Bio je rođeni luzer, koji je posjedovao rijetko viđen talenat da upropasti svaki posao koji započne.” Međutim, u jednom trenutku Mito, dotada mala i beznačajna figura, naraste do neslućenih visina. To je jedan od često korištenih ratnih motiva, ali nigdje po mojemu mišljenju nije bolje opisan nego li kod Nezirovića, upravo zbog tog beskompromisnog kontrapunktiranja od banalnog ka uzvišenom. Početkom rata, prilikom etničkog čišćenja zapadnog dijela Mostara, vojni policajac HVO-a, Mitin prijeratni poznanik, nakon što ga ovaj očajnički moli da propusti dječaka u autobus (“Želja, ako Boga znaš, pusti bar još ovog malog!”), stavlja Mitu pred užasnu dilemu: odabrati između vlastita spasa ili spasa svog maloljetnog pastorka, pisca romana, s kojim nikada nije uspio izgraditi bilo kakav emocionalni odnos. On bez oklijevanja zaštiti dječaka koji potom jednim od posljednjih autobusa pod zaštitom UNPROFOR-a pređe iz zapadnog u istočni Mostar, a sam završi u zloglasnom logoru HVO-a, Heliodromu kod Mostara. Godinu dana nakon što se vrati iz logora, kao ljudski kostur, Mito umire od posljedica tortura koje je tamo doživio. Ne samo Mito, svi likovi romana (stvarni ljudi) iznimno su dobro i vješto prikazani, pogotovo Fahro H., Mitin najbolji prijatelj, bez obzira što se radi o pomalo paradigmatskom liku, te starica Janja Smoljan koja je autora skrivala u svom stanu tijekom racija Vojne policije HVO-a. “Prilično sam siguran, recimo, da bih i sada, bez mnogo poteškoća, mogao prepoznati rukopis naše komšinice, pokojne Janje Smoljan, iako je nikada poslije rata nisam vidio”, izjavio je Nezirović u jednom intervjuu.
Mnogo je sličnosti između Nezirovićeva i Ovčinina romana, bez obzira što su napisani potpuno različitim književnim postupkom. Tako i jedan i drugi možemo svrstati i u takozvanu “logorologiju”, s tim da su Heliodrom i Dretelj, u kojem završe Nezirovićevi ujaci, klasični logori zatvorenog tipa o čijim strahotama kod Nezirovića možemo suditi tek prema šturim opisima preživjelih ljudskih kostura i njihovoj traumatičnoj šutnji. S druge strane, Ovčinin “logor” je “otvorenog tipa”, čiji je simbol sarajevsko naselje Grbavica. Ovčina je u svojim “logorskim” opservacijama hladan i eksplicitan, dok je Nezirović štur i gotovo nijem pred ljudskim zlom. Zatim je tu priča o ratu, koja je kod Ovčine primarna, a kod Nezirovića je to tek kratki ratni dnevnik, također izvrsno napisan, šturo i suho, i u kojem se, primjerice, više piše o hrani, nego li o smrti.
Također, po načinu pisanja, u nekim dijelovima Nezirovićev roman podsjeća na Karakaševo “Sjećanje šume”, ponajviše po tome što se o nečemu iznimno subjektivnom pristupa na rijetko objektivan način, s tim da je Karakaš u svojim opservacijama mnogo distanciraniji i hladniji od Nezirovića. Ovo vrijedi i za Damira Ovčinu, s tim da je on odabrao jedan mnogo drugačiji književni pristup, naglašenu poetizaciju koja romanu daje jednu nevjerojatnu dinamiku koja pokatkad čak i iritira. Napravit ću jednu banalnu usporedbu: Nezirovićev i Karakašev roman podsjećaju na moćnu nizinsku rijeku, a Ovčinin na nezadrživi planinski brzak. Stoga su Nezirovićev i Karakašev roman od onog tipa koji se čitaju u dahu, dok se s Ovčininim treba poprilično namučiti, bez obzira što se ta “muka” itekako isplati.
Bit će zanimljivo pratiti naredne prozne uratke ovog dvojca, nekako sam uvjeren da će ih biti, jer se očito radi o “rođenim piscima”, ali ovaj put s “potrošenim kreditom” Juliana Barnesa, pisca nezaboravne “Flaubertove papige”, koji je jednom napisao kako svaki pisac ima pravo na samo jednu autobiografsku knjigu, s tim da ne znam koliko je autobiografskog u Ovčininom romanu, ali sam ga po nekakvoj intuiciji, odnosno književnoj uvjerljivosti uvrstio u ovu ladicu. Ili je možda Barnes u krivu? Pitanje je može li se kišovski “gorki talog iskustva” isprati samo s jednom napisanom knjigom?
P.S.
U vrijeme nastanka ovog teksta, kako javlja portal Tacno.net, mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić (HDZ BiH) isključio je Elvedina Nezirovića iz radnog tima zaduženog za apliciranje Mostara za europsku prijestolnicu kulture 2024. godine. Navodno je to napravio na zahtjev svojih dugogodišnjih “partnera” iz SDA po kojima “gospodin Nezirović nije dovoljno dobar Bošnjak”, najvjerojatnije zbog svojih tekstova koje objavljuje na portalu tacno.net, među kojima se izdvaja sjajan tekst o zločinu Armije BiH u selu Grabovica kod Mostara, koji je mnogo više literarni nego li novinski tekst, te jedan od rijetkih sličnih tekstova u kojemu je težište stavljeno na žrtve, a ne na zločince, te bi se stoga bez ikakvih dodataka mogao uklopiti u njegov roman. Ukoliko se ovo pokaže točnim, to nikoga tko imalo poznaje situaciju u BiH ne treba čuditi: ovo je tipičan obrazac ponašanja u dugogodišnjem “strateškom partnerstvu” ovih stranaka po kojemu svatko od “partnera” ima bezgraničnu neodgovornost “uredovanja” u vlastitoj avliji.