Iz Bosne Srebrene – I kolo

Description

Tekstovi bosanskohercegovačkih franjevaca od 17. do 20. stoljeća

 Urednički koncept: Ivan Lovrenović

 

Bosna Srebrena – povijesno ime franjevačke prisutnosti na tlu Bosne i Hercegovine, ujedno je i ime za cijeli jedan literarno-jezični proces. On je integralno i neizdvojivo utkan i u zajedničko kulturno nasljedstvo Bosne i Hercegovine, i u kulturni identitet Hrvata na cijelom prostoru nekadašnje franjevačke provincije Bosne Srebrene od Budima do Dubrovnika i od Carigrada do Splita. Posredstvom franjevačkoga literariteta, pak, Bosna i Hercegovina nikad nije prekidala svoju vezu s europskim kulturnim kontekstom.

Gotovo puna četiri stoljeća – od prvih dviju knjiga fra Matije Divkovića napisanih u Sarajevu, a tiskanih u Mlecima 1611. (Nauk karstianski za narod slovinski i Sto čudesa oliti zlamenija blažene i slavne Bogorodice divice Marije) do danas – teče neprekinuta spisateljska djelatnost među bosanskim franjevcima. A prva tri stoljeća, do pojave građanskih, svjetovnih pisaca u Bosni i Hercegovini (s austrougarskom okupacijom 1878.), drugih radnika, osim franjevaca, na polju kulture teksta među bosanskohercegovačkim katolicima-Hrvatima i nema.

Zato nije pretjerano reći da je cijela civilizacijska i povijesna memorija ovoga etničkog i kulturološkog mikrokozmosa, bosanskih katolika-Hrvata, pohranjena u toj tristoljetnoj, raznovrsnoj franjevačkoj knjizi.

Samo ponešto iz nje nam je dostupno: obrađeni su i objavljeni pojedini izrazitiji pisci ili važniji tekstovi. No, i ta su postojeća izdanja već rijetka, a pokušaja, da se ova baština predstavi u sistematičnom i zaokruženom izdavačkom obliku, nikada nije ni bilo.

U ovoj biblioteci će biti zastupljeni svi relevantni oblici i žanrovi, i svi važni autori, ali ne ekstenzivno nego reprezentativno. Izdanja neće biti opterećena strogim znanstveno-kritičkim aparatom, ali će dosljedno njegovati neophodni minimum znanstvenoga priređivanja (stručne i pouzdane transkripcije i transliteracije, prijevodi s latinskoga, talijanskoga i drugih jezika, rječnik, potrebne bio-bibliografske, povijesno-kontekstualne, literarno-teološke informacije i komentari o autorima i tekstovima), uza što obimniju zastupljenost faksimila izvornih tekstova.

Od predviđenih dvadeset knjiga početkom 2004. godine otiskano je I kolo, pet ljetopisno-povijesnih naslova. To su poznate knjige franjevačkih ljetopisa i historiografskih tekstova, koji su nekad bili publicirani u ediciji Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine:

Nikola Lašvanin, Ljetopis
Bono Benić, Ljetopis sutješkoga samostana
Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije
Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskoga samostana (1765–1817)
Jako Baltić, Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni

Njihovi priređivači, prof. dr. fra Ignacije Gavran i dr. fra Andrija Zirdum, u ova nova izdanja tih ljetopisa unijeli su nužne popravke i revizije u čitanje starih tekstova, te nova saznanja u interpretaciji povijesnoga konteksta i rada ljetopisaca, tako da ove knjige predstavljaju u znatnoj mjeri potpuno nova izdanja. Uz prijevod Lastrićeva Pregleda starina prvi put se objavljuje i cjelovit faksimil njegova latinskoga izvornika.

 

 

Additional information

Weight	3.991 kg

Recenzije dr. Dubravka Lovrenovića

Fra Nikola Lašvanin, Ljetopis

Djelo fra Nikole Lašvanina (Marčinkušića) spada u klasičnu ljetopisnu prozu bosanskih franjevaca iz vremena otomanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Djelo je prema autografu priredio, latinske i talijanske dijelove teksta preveo, te uvod i bilješke napisao dr. fra Ignacije Gavran, ugledni profesor i istraživač bosanskohercegovačke kulturne baštine. Dr. Gavran je primijenio takav pristup u priređivanju ovoga rukopisa, da je ostala sačuvana njegova povijesna i jezična vjerodostojnost, a približeno je ne samo akademskim istraživačima nego i današnjemu prosječno obrazovanom čitatelju.

Knjiga ima 300 stranica, 11 poglavlja i oko 100 jedinica korištene literature. Na priređivačevu uvodnu studiju o životu i radu fra Nikole Lašvanina, te o autografu Ljetopisa i njegovim dosadašnjim fragmentarnim izdanjima, otpada 30 stranica podijeljenih u tri poglavlja.

Fra Nikola Lašvanin živio je u 18. stoljeću (umro 1750.). Bio je član povijesne franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ljetopis, koji je ostavio iza sebe u rukopisu, sastavio je po ondašnjim običajima tako što je za starija razdoblja (“od početka svijeta”, “od Kristova rođenja”) kompilirao druge izvore koji su mu bili dostupni, između ostaloga i Vitezovića Kroniku aliti szpomen vszega szvieta vikov iz 1696, a događaje iz svojega vremena opisivao izravno, kao očevidac, katkad i sudionik.

Lašvaninovo djelo iz više je razloga vrijedno pažnje: kao izvanredan dokument za poznavanje povijesti, lokalnih događaja, te svakodnevnoga života u Bosni u prvoj polovici 18. stoljeća, kao prvorazredan izvor za proučavanje povijesti i razvoja hrvatskoga jezika, te kao autorsko djelo koje ulazi u sastav još uvijek nedovoljno istraženog književnoga korpusa koji su stvarali bosanski franjevci u razdoblju od 16. do kraja 19. stoljeća.

 

Fra Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana

Djelo fra Bone Benića spada u klasičnu ljetopisnu prozu bosanskih franjevaca iz vremena otomanske vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i ljetopisi fra Nikole Lašvanina i fra Marijana Bogdanovića. I ovo je djelo prema autografu priredio, latinske i talijanske dijelove teksta preveo, te uvod i bilješke napisao dr. fra Ignacije Gavran, ugledni profesor i istraživač bosanskohercegovačke kulturne baštine. Dr. Gavran je primijenio takav pristup u priređivanju ovoga rukopisa, da je ostala sačuvana njegova povijesna i jezična vjerodostojnost, a približeno je ne samo akademskim istraživačima nego i današnjemu prosječno obrazovanom čitatelju.

Knjiga ima 340 stranica, 13 poglavlja i oko 150 jedinica korištene literature. Na priređivačevu uvodnu studiju o Kraljevoj Sutjesci (mjestu, samostanu, župi i području), te o životu i radu fra Bone Benića, o autografu Ljetopisa i njegovim dosadašnjim fragmentarnim izdanjima, otpada 27 stranica podijeljenih u osam poglavlja.

Fra Bono Benić živio je u 18. stoljeću (1708-1785.). Bio je član i u svoje vrijeme jedan od najuglednijih starješina povijesne franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ljetopis sutješkoga samostana strukturiran je od tri glavna dijela. Najprije, opisani su događaji iz opće povijesti, koje je ljetopisac skupio iz raznih izvora. Poseban, veoma vrijedan dio Ljetopisa je pregled nastanka Provincije i njezinih podjela. Između ostaloga, tu su i podaci o mnogim starim bosanskim franjevačkim samostanima, koji su porušeni u prvom razdoblju otomanske vlasti. Napokon, u trećem dijelu ljetopisac kronološkim redom opisuje događaje od 1524. godine (služeći se drugim izvorima do svojega vremena), pa sve do 1785. godine, dakle, do trenutka svoje smrti. U mnogim opisanim događajima Benić je i sam sudjelovao, obavljajući različite visoke dužnosti u upravi Bosne Srebrene.

Kao Lašvaninovo i Bogdanovićevo, i Benićevo djelo iz više je razloga vrijedno pažnje: kao izvanredan dokument za poznavanje povijesti, lokalnih događaja, te svakodnevnoga života u Bosni u 18. stoljeću, kao prvorazredan izvor za proučavanje povijesti i razvoja hrvatskoga jezika, te kao autorsko djelo koje ulazi u sastav još uvijek nedovoljno istraženog književnoga korpusa koji su stvarali bosanski franjevci u razdoblju od 16. do kraja 19. stoljeća.

 

Fra Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije

Ovom djelu fra Filipa Lastrića Oćevca u bosanskoj franjevačkoj historiografiji, kao i općenito u historiografiji Bosne i Hercegovine pripada posve izuzetno mjesto. Priredio ga je, te uvod i komentare napisao profesor fra Andrija Zirdum, a s latinskoga i talijanskog preveli prof. fra Šimun Šimić i prof. fra Ignacije Gavran. Djelo se objavljuje bilingvalno – u hrvatskom prijevodu i na latinskom originalu.

Knjiga ima 330 stranica, 15 poglavlja i oko 100 jedinica korištene literature. Na priređivačevu uvodnu studiju političkim i crkvenim prilikama Lastrićeva doba, te o životu, radu i kasnijemu utjecaju fra Filipa Lastrića, otpada 45 stranica podijeljenih u pet poglavlja.

Fra Filip Lastrić živio je u 18. stoljeću (1700-1783). Bio je u svojemu dugom životu najuglediji “redržavnik” i povjesnik franjevačke provincije Bosne Srebrene. Bavio se mnogim vidovima spisateljstva (filozofija, teologija, homiletika), a ovim svojim djelom, koje se u latinskom originalu zove Epitome vetustatum Bosnensis Provinciae, i koje je za autorova života doživjelo tri izdanja, postavio je temelje znanstveno-kritičkom historiografskom diskursu u Bosni i Hercegovini. Bio je suradnikom velikoga crkvenog historičara Danielea Farlatija, koji je Lastrićev opis Bosne unio bez ikakvih izmjena u svoje kapitalno djelo Illyricum Sacrum.

 

Fra Marijan Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana

Djelo fra Marijana Bogdanovića spada u klasičnu ljetopisnu prozu bosanskih franjevaca iz vremena otomanske vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i ljetopisi fra Nikole Lašvanina i fra Bone Benića. I ovo je djelo prema autografu priredio, latinske i talijanske dijelove teksta preveo, te uvod i bilješke napisao dr. fra Ignacije Gavran, ugledni profesor i istraživač bosanskohercegovačke kulturne baštine. Dr. Gavran je primijenio takav pristup u priređivanju ovoga rukopisa, da je ostala sačuvana njegova povijesna i jezična vjerodostojnost, a približeno je ne samo akademskim istraživačima nego i današnjemu prosječno obrazovanom čitatelju.

Knjiga ima 330 stranica, 15 poglavlja i oko 140 jedinica korištene literature. Na priređivačevu uvodnu studiju o Kreševu u 18. stoljeću, o kreševskom samostanu, o životu i radu fra Marijana Bogdanovića, te o autografu Ljetopisa i njegovim dosadašnjim fragmentarnim izdanjima, otpada 40 stranica podijeljenih u devet poglavlja.

Fra Marijan Bogdanović živio je u 18. stoljeću (1720-1771). Bio je član povijesne franjevačke provincije Bosne Srebrene, njezin ugledan dužnosnik, a i bosanski biskup – apostolski vikar. Ljetopis kreševskoga smostana vodio je relativno kratko vrijeme, kao svjedok u sudionik događaja, od Uskrsa 1765. godine, kada se dogodio katastrofični požar samostana, pa do pred kraj života 1771. Autograf Ljetopisa obuhvaća još i građu do 1817. godine, a te dijelove napisali su kasnije dvojica fra Anđela Šunjića – stariji i mlađi.

Kao Benićevo i Lašvaninovo, i Bogdanovićevo djelo iz više je razloga vrijedno pažnje: kao izvanredan dokument za poznavanje povijesti, lokalnih događaja, te svakodnevnoga života u Bosni u prvoj polovici 18. stoljeća, kao prvorazredan izvor za proučavanje povijesti i razvoja hrvatskoga jezika, te kao autorsko djelo koje ulazi u sastav još uvijek nedovoljno istraženog književnoga korpusa koji su stvarali bosanski franjevci u razdoblju od 16. do kraja 19. stoljeća.

 

Fra Jako Baltić, Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882.

Baltićev Godišnjak priredio je, talijanske i latinske dijelove preveo, te uvodnu studiju, bilješke i komentare napisao profesor fra Andrija Zirdum. Knjiga ima 315 stranica, od čega na priređivačeve tekstove i komentare otpada 30 stranica.

Za razliku od ljetopisa fra Nikole Lašvanina, fra Bone Benića i fra Marijana Bogdanovića, koji vremenski pripadaju 18. stoljeću a stilski se nadovezuju na drevnu medijevalnu kronografsku tradiciji, djelo fra Jake Baltića u franjevačkoj kroničarskoj književnosti otvara posve novu epohu. Baltićevo pisanje i svjedočenje zasniva se, doduše, kao i kod prethodnika na temeljnom motivu sačuvanja povijesne memorije, ali pripada već modernom diskursu, i karakterizira ga individualni intelektualni i politički stav i angažman.

Fra Jako Baltić (1813-1887) bio je istaknut član Bosne Srebrene i veoma dinamična ličnost, a živio je i djelovao u najdramatičnijemu razdoblju moderne povijesti Bosne i Hercegovine, u kojemu se kroz snažne turbulencije i konflikte priprema odlazak jednoga (Otomanskog) i dolazak drugoga (Habsburškoga) carstva, prelazak Bosne iz jedne (islamsko-orijentalne) civilizacije u drugu (zapadnoevropsku). K tomu, ovo razdoblje je i u unutarnjoj povijesti bosanske franjevačke provincije obilježeno ozbiljnim krizama, potresima i promjenama. Baltić u svemu tomu sudjeluje kao svjedok i kao sudionik, te njegov Godišnjak često poprima karakteristike uzbudljivoga izvještajnog štiva iz prve ruke i s mjesta događaja. Takvih dokumenata iz 19. stoljeća je malo, pa još kada se doda da Baltić piše izvanredno plastičnim i živim jezikom, s izoštrenim smislom za socijalnu, političku i povijesnu opservaciju, njegov Godišnjak se može kvalificirati kao prvorazredan izvor i štivo za poznavanje prilika u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću.