Joško Ćaleta: prikaz knjige “Umjetnost pjevanja gange: kulturna tradicija Dinarske zone”
Ankica Petrović, „Umjetnost pjevanja gange: kulturna tradicija Dinarske zone“, Livno: Franjevački muzej i galerija Gorica; Zagreb: Synopsis; Sarajevo: Synopsis; 2018., [notograf Darko Rubčić], 287 str. +[1] CD-ROM
Piše: Joško Ćaleta
Tekst je objavljen u: Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, sv. 55, br. 2, Zagreb 2018., str. 181-232. (https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=311802)
Tekst je objavljen također na slovenskom i engleskom jeziku u slovenskom zborniku: Muzikološki zbornik / Musicological Annual, sv. LV, br. 1, Ljubljana 2019., str. 211-218.
Ganga je najprofiliraniji i zasigurno najaktualniji vokalni tradicijski žanr u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini u Dalmaciji, u susjednoj Hercegovini i dijelovima Bosne. Glazbeni izričaj i kulturna praksa, integralni dio stoljetnog sustava glazbovanja na području dalmatinskog zaleđa, važnim je poljem identifikacije dinarskih zajednica koje obitavaju na tom prostoru. Ganga danas, kao i u prošlosti, predstavlja jedno od posljednjih uporišta arhaičkog načina glazbenog razmišljanja posve različitog od standardnih globalnih glazbenih sustava nastalih na tradicijama zapadnoevropske glazbene provenijencije. Osoba najzaslužnija za promociju fenomena gange u znanstvenim krugovima van granica bivše nam države, sarajevska je etnomuzikologinja Ankica Petrović.
Knjiga Ankice Petrović koju smo s nestrpljenjem dočekali nastala je na temelju autoričinih terenskih istraživanja ranih 1970tih godina koja su rezultirala doktorskom disertacijom obranjenom 1977. godine na Queen’s University u Belfastu. Ovo je prva temeljita studija koja analizira gangu kao dominantan, vitalan žanr u kontekstu drugih glazbenih žanrova na dinarskome području te kao kulturnu praksu koja istodobno reflektira i oblikuje osjećaje pripadnosti unutar i povrh lokalnih, regionalnih, rodnih i etničkih granica. Ono što ovoj studiji nedostaje je kvalitetniji uvid u današnje stanje jer od vremena koje čini okosnicu ovoga istraživanja (1970te) nastale su brojne promjene u koncepciji načina predstavljanja gange, njenim glazbeno-stilskim osobinama i još više u njezinom današnjem razumijevanju, novim ulogama i funkcijama. Ganga je, u međuvremenu, od puke razbibrige postala zanimljivim izvedbenim predloškom kojim se stanovnici pojedinih dijelova navedenog područja i danas identificiraju.
Autoričina znanstvena karijera nije se formirala poput karijera njenih suvremenika koji su nova znanja stjecali usavršavanjem na ovim prostorima. Petrović se odlučuje za nastavak školovanja, doktorski studij, kod tada najcjenjenije etnomuzikološke figure, Johna Blackinga na sveučilištu u Belfastu. Ono što je dodatno prenerazilo tadašnju službenu politiku je izbor koji Ankica Petrović odabire za temu doktorske disertacije – ganga! Ganga je u očima tadašnjih službenih kulturnih dužnosnika doživljavana kao primitivno, zaostalo, seljačko,…I sama autorica ističe da izbor teme bio izazovan i da je njoj osobno predstavljao „suprotstavljanje doživljenih animoziteta spram gangi ali i osobnom potrebom spoznavanja suštine krajnjih doživljajnih suprotnosti“ (Petrović 2018:13). Zahvaljujući utjecaju svojeg mentora njezini se pogledi na tradicijsko glazbovanje šire. Petrović polazi od stava da su osnovne karakteristike strukture tradicijske pjesme i svirke vrlo čvrsto povezane sa širim pogledima na društvo i kulturu uopće što podrazumijeva da se ne može analizirati stil glazbe ne dotaknuvši i socijalno kulturološke odnose. Progresivna za svoje vrijeme, aktualna i danas, autorica svojim „pionirskim“ pristupom gangu sagledava kao glazbeno-stilski aktualni žanr ali i značajan faktor u formiranju lokalne kulture. Od tog vremena, kulturno-antropološki pristup u etnomuzikološkim istraživanjima je aktualan sve do današnjih dana.
Knjiga je organizirana u pet velikih poglavlja (Gange u prostoru vremenu i društvu, Procesi proučavanja gange, Notni zapisi gange, Analiza glazbeno stilskih karakteristika, Estetsko vrednovanje gangi) i zaključak kojima prethode zahvale, predgovor i uvod. Uz studiju o gangi, u prilogu knjige je i CD 35 terenskih snimaka gangi za koje autorica ističe da su lošije kvalitete uslijed višestrukog presnimavanja i pohranjivanja na različitim neadekvatnim medijima.Opisujući gangu, Petrović govori o glazbenom fenomenu koji izaziva suprotne doživljaje – krajnje prijatne ili krajnje neprijatne, za urbane ljude ta je pjesma gruba i neskladna, podsjeća na vikanje i deranje; ganga (glazbeni žanr) čak nije ni doživljavana kao glazba pa prema tome ni kao umjetnički izraz. Društvo, prema Petrović, smatra da je ovo glazbovanje primitivno i da bi trebalo biti zamijenjeno drugim prihvatljivijim glazbenim formama. Usprkos ovakvim mišljenjima ovo je autentičan i najvitalniji glazbeni izraz koji se ne napušta ni po koju cijenu, čak ni preseljenjem u gradske sredine čime naglašava društvenu komponentu gange kao glazbene komunikacije među pripadnicima iste zajednice, istog (ruralnog) sloja društva. Ganga se tretira kao zabava, i to kao najmilija, najljepša u odnosu na druge pjesme, posebice kod mlađih ljudi i srednje generacije. Prema kazivačima, izvođenje gange zahtjeva veliku vještinu – veliko umijeće, što se može usporediti s ostalim velikim umijećima njihovog društva.Terenski rad i u njenom se slučaju odvijao, na do tada klasičan način – sakupljanjem građe. Snimljene gange transkribira zapadnoevropskim glazbenim pismom, iako ističe netemperiranost kao temeljnu odliku ovog glazbenog žanra. Korpus koji je transkribirala podijeljen je na regionalno-geografskoj osnovi koju prihvaćaju stanovnici prema posebnim stilskim odlikama. Sub-kulturalne tekstualne i glazbene karakteristike kako navodi nije tražila prema već ustaljenim pravilima nego na osnovu karakteristika spomenutih od strane izvođača i publike.
No usporedo s klasičnim pristupom, Ankica je pratila i načine na koji se pjesme uče, društvenu pozadinu glazbene izvedbe, upotrebu i funkciju gange i starih napjeva generalno, kao i odnos glazbe naspram ostalih društveno-kulturnih fenomena. Isto tako zanimala ju je modifikacija-prilagodba gange u društveno-političkom i specifičnom kulturnom okruženju u zemlji, prepoznavanje različitih stilova gange, lokalna znanja o „pozitivnim kvalitetama“ gange i „starih“ elemenata stila koji puk posebno cijeni. Temeljni zaključak Ankice Petrović u odnosu na terminologiju podrazumijeva nepostojanje termina glazba-muzika koji u zapadnom svijetu definira umjetnost organiziranog zvuka. U ovom glazbenom sustavu termini sviranje i pjevanje opisuju i nadopunjuju koncept glazbenog iskustva kakovog definira znanost o klasičnoj zapadnjačkoj glazbi.
Prema njenim spoznajama, nositelji tradicije vole pričati o svojem pjevanju jer im je to najdraža vrsta glazbovanja. Gangu dijele od ostalih (starih načina) načina pjevanja mada to outsiderima (Drugima), može zvučati isto ili jako slično. Pri isticanju posebnoga,uvijek naglašavaju da je najbolje staro, izvorno pjevanje, koje izaziva najbolje raspoloženje i najugodnije osjećaje. U isto vrijeme, za najukrašeniju, najglasniju i najjaču pjesmu kažu da je najbolje komponirana pjesma od svih pjesama. Iako se radi o polifonom obliku glazbovanja kod kojeg su uloge prilično jasno definirane, cilj pjevanja je postizanje jedinstvenog zvučnog doživljaja; izdvojeni glasovi sami za sebe ništa ne znače, pjevači čak nisu ni u stanju da svoju dionicu-glas otpjevaju samostalno bez učešća cijele grupe.
Žanrove u Dinarskoj zoni dijeli prema spolu na muške i ženske, s time da je različitost ovih dvaju stilova vidljivija u glazbenoj strukturi negoli u tekstualnom kontekstu. Žensko pjevanje ovisi opet o njihovoj socijalnoj poziciji, starosti i bračnom statusu. U pojedinim regijama ljudi prepoznaju pojedine formalne osobine kao tipične za gangu tog kraja kao osnovni indikator žanra. Postoje stalne varijacije formalnog oblika gange koje odgovaraju regionalnim promjenama također primijećenim od samih kazivača. Pjevači najbolje poznaju one oblike koje prakticiraju ili aktivno slušaju a isto tako i oblike iz graničnih područja s kojima su u kontaktu. U opisivanju se koriste i terminima koje opisuju i ističu glazbene elemente isto tako kao i terminima koji ističu estetske vrijednosti glazbenog izričaja koji se psihološki pozitivno odražavaju u njihovoj svijesti. Definicijama se smatraju opisi samih izvođača – nositelja tradicije. Na širem nivou, auditorij prepoznaje posebnosti razlikujući pojedine stilove prema regijama, spolu i s obzirom na funkciju izvedenih napjeva. Vrijednost varijacije stilova nalazi u činjenici da to nije nasumice varirani glazbeni materijal nastao na osnovi posuđenih glazbenih utjecaja izvan regije, nego ovaj način glazbovanja predstavlja svjesnu ekspresiju individualnosti, kakvu zahtjeva improvizatorska narav ovog žanra modificiranog stanjem u zajednici koja je osnovna za ovakav glazbeni doživljaj. Iz toga proizlazi zaključak da pojedinci različitih društvenih skupina proizvode ili stvaraju grupni stil jer jedino tako mogu postići jedinstvo željenog glazbenog doživljaja.
Različitosti koje nastaju između etničkih skupina koje žive na ovom području a koje se očituju kroz materijalnu i duhovnu kulturu ona smatra varijantama koje imaju isto podrijetlo rađe nego elementima različitih etničkih skupina. Njezin demokratski odnos prema gangi kao ravnopravnoj glazbenoj tvorevini sviju naroda koji prebivaju na ovom području kao i naglašavanje ratničko-nacionalističkog aspekta pjevanjem gange kod Hrvatskog življa tijekom Domovinskog rata, stavili su doprinos Ankice Petrović istraživanju gange u poziciju koju je u prvoj polovini prošlog stoljeća uživao rad Branka Marića.
Predstavljajući glazbenu strukturu Petrović polazi od činjenice da je svaka izvedba gange jedinstvena. Taj podatak navodi je da istovremeno uvažava mišljenja znanstvenika o gangi i ostalim bosanskim ruralnim žanrovima u cjelini, suprotstavljajući ih mišljenjem puka koji gangu izvodi i ima je kao dio svoje tradicije opisan svojom terminologijom. Petrović isto tako upozorava da tonski nizovi ne uvjetuju melodijske pomake nego su samo produkt cjelokupne strukture gange. Cilj kvalitetne izvedbe je pokazati različite melodijske mogućnosti pojedinih obrazaca pjevanja gange.
Govoreći o karakteristikama stila zaključuje da se melodije baziraju na ograničenim tonskim nizovima, uglavnom kromatskim, često bogato ornamentiranim. Karakteristike za koje postoji lokalna terminologija ne pokrivaju sve pa je potrebno uspoređivanje formalnih osobina gange za koje se smatra da su različite i utvrđivanje karakteristika za koje se smatra da su značajno različite. Jedno od obrazloženja za bogato ornamentiranje Ankica nalazi u objašnjenju iz sjevernih-planinskih teritorija gange koji tvrde da bogato ornamentirani ton bolje nosi tj. čuje se na dalje. Pastiri se služe sa sličnom tehnikom kod dozivanja na daljinu. Vremenom, ornamentiranje se u nekim gangama pojednostavilo te se one više ne podrazumijevaju kao dobre gange.
Veličine intervala ne odgovaraju današnjim ustaljenim intervalima; velik broj formi je polifone strukture, a u polifonom slogu dominira interval velike sekunde. Ovi napjevi često i završavaju na velikoj sekundi koji se tretira kao konsonantni interval. Tempo gangi je raznolik, varira od jedne izvedbe do druge ali i kroz jednu izvedbu. Variranjem tempa pjevači pridodaju svoj osobni doživljaj samoj izvedbi. Tempo se mijenja nekada i između dvije melopoetske jedinice. Više stilova koje egzistiraju kao varijante mnogo puta nisu prepoznate od neupućenih, Drugih, jer oni upravo zbog zâzira prema ovom načinu glazbovanja teško razlikuju forme pa se javlja osjećaj istosti. Na drugu stranu, lokalno stanovništvo je to koje je u mogućnosti prepoznati različite varijante i izvedbene postupke te ih i nazvati i opisati koristeći se lokalnom terminologijom. Nije sigurna koliko interakcija između istraživača i izvođača može biti dovoljna – da li su sve istaknute osobine jednako važni elementi koji predstavljaju identitet ili su neki ipak važniji od drugih.
Petrović smatra da sve procjene koje za tradicijsku glazbu dolaze od estetičara zapadnjačke glazbe ne mogu biti relevantne za folklornu tradiciju. Stoga smatra da estetika gange mora biti prvenstveno razmatrana u okvirima značenja i funkcije u društvu u kojem egzistira. Dok je istraživala primijetila je kako je važno dobiti informaciju i od ljudi koje ispituje ali i od ljudi izvan dotične kulture o glazbi koja je za njih strana, od ljudi koji su je imali prilike čuti ali je ne razumiju, te je u nekim slučajevima čak i mrze. Htjela je spoznati što je bit takvog radikalnog pristupa prema istom društvom proizvodu. Ističe da su sve do 1960tih godina rasprave o estetskim vrijednostima tradicijske glazbe bile zapostavljene. Ističući brojne kontraverze i dileme oko povezivanja dvaju „suprotnih tabora“ – urbane i seoske sredine (čiji je „produkt“ ganga), Petrović ističe niz elemenata koji ukazuju na izuzetnu sofisticiranost ovog načina glazbovanja u kojem je svaki element jasno unaprijed pripremljen mada neukom uhu zvuči sasvim drugačije.
Rezimirajući svoje istraživanje, u zaključku donosi neke od zajedničkih karakteristika (14) koje obilježavaju prepoznatljivi stil gange. Struktura ganga obrazaca, principi organizacije, navode je na zaključak o visokom stupnju svjesne glazbene kreacije, individualne i kolektivne. Činjenica da je ovaj način glazbovanja usmena tradicija, nepisana kulturna aktivnost, znači da je potrebna velika koncentracija pri točnom izvođenju što je u isto vrijeme i dokaz da je naučena od drugih u istom socio-kulturnom okružju. Dok pjevaju gangu pjevači neće uzeti šire intervale nego li ih taj stil dozvoljava, neće završiti na terci ili kvinti ako je to velika sekunda, neće ispuštati male ukrasne tonove koji karakteriziraju ovaj način izvođenja. Njihova procjena različitih izvedbi je bazirana na razlikovanju glazbenih karakteristika, i prema tome ne postoji sumnja u njihov oprez, razumijevanje, upotrebe kompleksne gramatike gange, kojoj je improvizacija samo jedan od elemenata.