Josip Mlakić: prikaz knjige fra Tomislava Brkovića “Fratri u zgodama i nezgodama”

Fra Tomislav Brković (prir.), „Fratri u zgodama i nezgodama“, Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2018.

Piše: Josip Mlakić

Express, 16. 3. 2018.

Nedavno je u izdanju agilnog sarajevskog Synopsisa objavljeno četvrto dopunjeno izdanje knjige “Fratri u zgodama i nezgodama” bosanskog franjevca fra Tomislava Brkovića, obogaćeno ilustracijama zagrebačkog stripaša i grafičkog dizajnera Davora Schunka. Prvo izdanje ove knjige objavljeno je 2008., da bi uslijedila još dva, 2010. i 2012. Knjiga donosi brojne anegdote u kojima su glavni akteri bosanski franjevci, koje fra Tomislav neumorno prikuplja već godinama. Knjiga je podijeljena u pet dijelova. U prvom dijelu govori se o znamenitim bosanskim franjevcima, fra Tomislav donosi devet anegdota koje su postale dio usmene predaje bosanskih Hrvata, dok je drugi dio sastavljen od 37 kronika koje su i svojevrsne priče o vremenu u kojemu se događaju. Treći, središnji dio knjige, sastavljen je od 307 anegdota koje sežu do današnjih dana. Četvrti dio, nazvan “U sjećanju”, donosi novih 70 zgoda, dok u petom, što je novina u odnosu na prethodna tri izdanja, donosi fragmente iz osam proznih cjelina Ive Andrića, u kojima su u “glavnoj ulozi” bosanski franjevci.

U pogovoru koji sam napisao povodom posljednjeg, četvrtog izdanja knjige, naveo sam zbog čega mi je ova knjiga važna. Uvrštavanjem u knjigu anegdota “iskopanih” iz Andrićevih proza, fra Tomislav Brković zatvara svojevrsni krug: Andrić je često u svojim pričama koristio motive preuzete iz franjevačkih ljetopisa, da bi oni, sada, od tamo bili izvučeni i vraćeni u svoj “prirodni okoliš”, u nešto što bismo uvjetno mogli nazvati i suvremenim ljetopisom. U knjizi je svoje mjesto našao i dio iz Andrićeve priče “Čaša”, onaj znameniti “govor” fra Nikole Granića dvojici bogoslova u kojemu je na najbolji način sažeta Andrićeva poetika i koji bi mogao stajati kao svevremeni moto bosanskih Hrvata: “Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća…” Ovaj odlomak aktualan je i danas, kada se Bosna prazni kao nikada dosada, a ujedno i pokazatelj kako životne mudrosti prkose vremenu, bez obzira jesu li fikcionalne ili stvarne.

Još mi je jedna stvar vezana za ovu knjigu podjednako važna, a tiče se Crkve. U institucijama u kojima postoji jasna i čvrsta hijerarhija, smijeh nije nešto prirodno, svakidašnje. A najčešće je i subverzivan, poput imaginarnog drugog dijela Aristotelove “Poetike” koja govori o smijehu iz “Imena ruže” Umberta Eca gdje se jedna kruta hijerarhijska struktura od smijeha štiti serijom krvavih ubojstava. Smijeh je u Crkvi na neki način iznimka, pogotovo smijeh na svoj račun. Okoštalu hijerarhijsku vertikalu ponekad treba prodrmati, spustiti je na zemlju, u ovozemaljsku stvarnost. A ne postoji bolje sredstvo za to od humora, jer smijeh učas prizemlji i najveće taštine kojima je hijerarhijska struktura, pogotovo žuđene visine, “prirodni okoliš”.

Nedugo nakon što je četvrto izdanje knjige izišlo iz tiska,  fra Tomislav Brković je nastavio s prikupljanjem anegdota za neko sljedeće izdanje i odmah u startu iskopao rijetki biser koji sam dobio mejlom. Radi se o briljantnoj minijaturi, odnosno duhovitom pismu koje je poslao fra Željko Džaja u veljači 1954. fra Marijanu Brkiću, tadašnjem gvardijanu Franjevačkog samostana svetog Luke u Jajcu, u kojemu ga moli da se pobrine za ostarjelog fratra fra Jaroslava Jaranovića Jarana. Dragi moj, baš danas se nešto raspisah. Ne znam što mi je. Čujem da je fra Mirko bolestan pa me ipak zanima je li smrtna? Znam za tebe da si dobro i zdravo, k’o mlad čovjek koji se znao čuvati, ali nije se dao tovariti.  Ne daj nikad na se! Danas mi sunce razgrijalo kosti: pa se pomamio. Kako ti sveta tekija i u njoj sveti kaluđeri?  Znam što ćeš reći: dobro, dobro. Kad je iguman dobar, onda će i kaluđeri nadoći.  Nego, bolan ne bio, ako bi ti Jaran na proljeće došao, nemoj se plašiti, nego ga lijepo i dobro pazi. On je (nemoj mu reći) ko u šumi ostario vuk, zube pogubio u što se uzdao. On se više ne uzda da će Jurjevdan doći, da se najede mladih jaganjaca. Samo može uzdahnuti. Za ovo te molim: Ako bi ti moj Jaran došao, okadi mu sobu divljim šumskim travama, koje su u slobodi rasle jer je Jaran volio slobodu. I takvim ga mirisima podržaji. Jer će on samo tako moći živjeti svojim punim životom. Nemoj ga pokušavati kalemiti pod koru, ni na procip, ni na pisak, ni okulirati. Jaran je slatka divljaka, koja se ne da nakalemiti. Jaran instinktivno osjeća kad mu se približuje čovjek, je li inimicus homo (neprijatelj). A instinkt ne vara. Ovo shvati da ja tebi ne govorim, već hoću da ti kažem, njegovu sposobnost i dosjetljivost. Jaran je velik u mojim očima, i ja ga cijenim što se nikad nikomu nije pokorio u životu. Ni duhovnoj, ni svjetovnoj gospodi. A ostao je stari dobri krstjanin. Trebalo bi mu usjeći veliki stećak i metnuti na njega krst. Jaran ne bi volio da mu se metne natpis našim pismom već bosančicom. Ali, današnji su ljudi nevješti bosančici, pa će mu tako staviti stećak bez pisma, ko i mnogim drugima. On će i mrtav čuvati kraljevsko Jajce! Možda će se ljudi poslije doumiti: da mu idu na hadžiluk. Pozdrav fra Željko Džaja

Oba “glavna lika” ove proze, fra Željko Džaja i fra Jaroslav Jaranović, iznimno su zanimljive osobe. Fra Jaroslav neodoljivo podsjeća na osebujnog fra Marka Krnetu koji je glavni lik nekoliko Andrićevih priča. Za njega je vezana jedna nevjerojatna epizoda: gradeći 1910. u Podmilačju kod Jajca novu i veću crkvu, fra Jaroslav Jaranović je srušio pročelje i toranj stare crkve kako bi je mogao ugraditi u novu kao pobočnu kapelicu. Tako je devastirana jedina u tom trenutku u cijelosti sačuvana srednjovjekovna katolička crkva u BiH, izgrađena sredinom 15. stoljeća, koja je u svom prvobitnom obliku rekonstruirana nakon posljednjeg rata, nakon što su srpske snage 90-ih minirali obje crkve u Podmilačju. Jaranovićeve motive možemo nagađati. Najbližim mi se čini to kako je Jaranović, nakon višestoljetnih zabrana i ograničenja koje su pri gradnji sakralnih objekata nametale osmanske vlasti, jednostavno dao mašti na volju, liječeći na taj način višestoljetne frustracije.

Fra Željko Džaja rođen je u Kupresu 1904. godine, a umro u Banja Luci 1973. Neizmjerna je šteta da je uništio svoje opsežne dnevničke zapise koje je vodio tijekom Drugog svjetskog rata, zbog straha da bi mogli biti zloporabljeni  nakon rata, jer se iz ovog kratkog pisma nazire izniman Džajin književni dar. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je župnik u Dobretićima, planinskoj župi smještenoj između Jajca i Skender Vakufa, smještenoj iznad 1000 metara nadmorske visine. U ratu se istaknuo svojom humanošću i hrabrošću. Ostale su zapamćene njegove riječi kojima je hrabrio svoje sumještane, podjednako katolike i pravoslavce: “Ne napuštajte svoje kuće, ne idite odavde! Dok vidite da sam ja ovdje i dok kod mene gori svjetlo, ne bojte se!” Ivan Lovrenović na svojim web stranicama donosi isječak iz ratnog dnevnika fra Josipa Markušića, još jednog iz plejade velikih bosanskih franjevaca, koji govori upravo o Džaji: “Nijemci su 14. travnja 1943. na Dobretićima ubili 9 partizana, a Dušan Tepić je ostao teško ranjen. Markušić o tome piše: ‘Njega je župnik dobretićki (fra Željko Džaja) sa preklinjanjem i suzama u očima izmolio od komandanta ekspedicije, kapetana Austrijanca, da ga ne ubiju, već da ga župniku poklone, da ga liječi. Ostavili su mu ga, i ovaj ga je izvidao, postavivši mu posebnog momka za njegovanje. Kašnje su se vratili partizani u ovaj kraj, zatekli Dušana izliječena i poveli sa sobom. A Dušan je na odlasku iz kapele ljubio župnika u ruku i blagosiljao ga: Koliko god ja učinim koračaja, oče, toliko ti Bog blagosova dao; nitko ti ništa ne mogao nauditi; svak od tebe iščekivao, a vazda ti svega više imao…”

Socijalističke vlasti su 1973., iste godine kada je umro, odlikovale fra Željka Džaju Ordenom bratstva i jedinstva. Dodjeljivanje ordena Džaji, piše Ivan Lovrenović, “bio je rijetko pogođena afirmacija toga naslova i te sintagme, potpuno lišena ideološkoga značenja, otkrivajući najedanput njezinu elementarno ljudsku osnovu i njezinu podudarnost sa samim evanđeoskim smislom.”