Josip Mlakić: prikaz knjige Almina Kaplana “Trganje”

Almin Kaplan, „Trganje“, Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2017.

Piše: Josip Mlakić

Express, 9. 3. 2018.

Kada sam prije nekoliko mjeseci pisao o knjigama Damira Ovčine i Elvedina Nezirovića, pisao sam ujedno i o nečemu što bi pretenciozno mogli nazvati budućnošću književnosti na prostoru BiH. Tada sam govorio isključivo o proznim piscima, te nisam spomenuo Almina Kaplana, mostarsko-stolačkog pjesnika, autora “Mostarske zbirke” koja je prošle godine objavljena u Zagrebu, u VBZ-u. U međuvremenu je Almin Kaplan objavio roman “Trganje” koji može ravnopravno stajati uz bok s ova dva romana, a iz moje perspektive čak ih donekle i nadilazi, prije svega autorskim pristupom, nepretencioznim minimalizmom koji je u bosanskohercegovačkoj književnosti rijetkost. Knjigu je koncem prošle godine objavio sarajevski Synopsis koji se posljednjih godina uz sarajevski Buybook nametnuo kao jedini ozbiljan izdavač u Bosni i Hercegovini. Navest ću, kao primjer, neke knjige koje je objavio Synopsis, na primjer one objavljene pod uredničkom paskom Ivana Lovrenovića: izbor iz poezije Petra Gudelja “Europa na tenku. Poema”, neku vrst sabranih djela u jednom tomu rano preminulog Emira Šakovića u kojem su njegova jedina zbirka poezije “Pjesme iz pouzdanih izvora” i roman “Turist u nevolji”, “Boja zemlje” Elvedina Nezirovića, “Njegoševo nasljeđe” Milorada Popovića, “Alahimanet, čaršijo!” sarajevsko-zagrebačkog autora i dobitnika VBZ-ove nagrade Dragana Pavelića… Synopsis je, zatim, objavio cijeli niz teoloških djela, svrstanih u dvije specijalizirane biblioteke, “Znakovi vremena” i “Ecumenica”, u kojima su objavljena i neka djela najutjecajnijeg katoličkog teologa Hansa Künga, bez obzira na njegove “nesporazume” s Vatikanom. U ovu skupinu spada i sada već višegodišnje kontinuirano izdavanje hrvatskog prijevoda najutjecajnijeg svjetskog teološkog časopisa “Concilium”. Ova izdavačka kuća objavila je i više knjiga Ivana Lovrenovića, poput “Isusa u Ahmićima” ili četvrtog i petog izdanja kapitalne “Unutarnje zemlje”, o čemu sam pisao u Expressu. Synospis je, također, uz zagrebačku Nakladu Ljevak bio suizdavač “Beare” Ivice Đikića, uz zaprešičku Frakturu dva romana Ivana Lovrenovića: “Nestali u stoljeću” i “Ulazeći u Varcar”, te uz riječki Ex Libris  biblioteke “Izabrana djela Željka Ivanković”a, uključujući i roman “Rat i sjećanje”, prošlogodišnjeg dobitnika nagrade Gjalski. Također, Synopsis je izdavač možda najkompleksnijeg izdavačkog pothvata u poratnoj BiH, uz sarajevsko Svjetlo riječi i Naša ognjišta iz Tomislavgrada kao suizdavače objavio je dva kola od po pet knjiga edicije “Iz Bosne Srebrene”, uključujući i srednjovjekovne franjevačke ljetopise. Isto tako, ova izdavačka kuća sudjeluje u projektu “Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine”, jedino leksikografsko djelo uopće u BiH, od koje su objavljena dva od planirana četiri toma.

Almin Kaplan je rođen u Mostaru, 1985. Živi u Stocu. Dosada je objavio više zbirki poezije iz kojih se izdvaja spomenuta “Mostarska zbirka”, te “Trganja”, zasada jedini njegov roman. Također, urednik je književnog portala strane.ba na kojem se mogu pronaći gotovo sva relevantna književna regionalna imena. “Trganje” je samo na prvi pogled jedna od mnogih knjiga o djetinjstvu, jer se već od samog početka naslućuje da se radi o jednom mnogo širem i kompleksnijem zahvatu, djetinjstvu koje se odvija u ozračju kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u multinacionalnoj sredini, te taj minijaturni Kaplanov svijet prirodno i s lakoćom postaje paradigma cijele Bosne i Hercegovine. Taj odmak od, nazovimo ih klasičnih saga o djetinjstvu, Kaplan ponajprije postiže uvođenjem dječaka kao pripovjedača.  Nepotkupljiva i dosljedno provedena dječja infantilnost, što je jedan od najzahtjevnijih književnih postupaka, u koju nije umetnuto ni zrnca naknadne pameti, svjedoči o spisateljskoj zrelosti Almina Kaplana. Pogotovo što se radi o prvom proznom djelu ovoga pisca, a gotovo je pravilo kako su slična djela opterećena viškovima, naplavinama nepotrebnog koje se vrte iz perspektive naknadne pameti. Kaplan to suvereno nadilazi još nekim postupcima, prije svega minimalizmom u izrazu, koristeći poetiku “manje je više”, što ostavlja dojam lakoće pisanja, a na isti način se ovaj roman i čita. Naravno, ovaj dojam vara: u “Trganju nema niti jedne suvišne rečenice, što se može postići jedino mukotrpnim radom na tekstu, uklanjajući viškove. Zapravo je Kaplan i u svom proznom uratku ostao čvrsto usidren u poeziju, jer je poezija, među ostalim, i umijeće redukcije. Možemo stoga reći kako je Kaplan u potpunosti uklopljen u kriterij Danila Kiša, po kojemu se pravim piscem postaje svladavanjem najtežeg dijela književnog zanata, “brisanja”, odnosno redukcije, što obično dolazi sa spisateljskom zrelošću. S obzirom na autorove godine, uzimajući ovo u obzir, možemo bez dvojbe reći da se radi o nesvakidašnjem književnom talentu. Kaplanov dječak-pripovjedač potječe iz muslimanske kuće i živi u mješovitoj sredini, te vrlo rano dolazi u doticaj s “drugačijima”, katolicima, jer su najbolji prijatelji dječakova djeda, s kojima se svakodnevno druži i vodi sa sobom dječaka, dvojica katolika, te shvaća kako su među njima razlike neznatne i gotovo nikakve, čime se posredno naglašava besmislenost rata. To je također i priča o jednom društvu koje se bliži svome kraju, s nagovještajima rata koje dječak nepogrešivo detektira.

Trganje” po nekim detaljima neodoljivo podsjeća na “Sjećanja šume” Damira Karakaša, ponajprije po većem broju kratkih i zaokruženih poglavlja, te figuri oca, iako Kaplanov fikcijski otac nije dominantna figura kao kod Karakaša, već na neki način disfunkcionalan, suvišan. “Oca sam često mrzio. Bio je krut i na igru je gledao kao na ludost. Moja mržnja prema njemu postala je još većom kad sam krenuo u školu”, stoji na jednom mjestu u romanu. Ili: “Moj je (otac, op.a.) sjedio iz nekog reda (na svadbi, op.a.), i svaki njegov pokret bio je podređen nekoj većoj sili koja mrzi veselje.”

Ovo je, također, na neki način i roman o ratu, na način na koji su to romani “Velika bilježnica” mađarske spisateljice Agote Kristof i roman “Klaonica pet ili dječji knjižarski rat” Kurta Vonneguta, koji su po mojemu mišljenju dva romana koji ponajbolje govore o fenomenu rata, iako iz jedne potpuno neočekivane perspektive, iz perspektive dvojice dječaka, braće, u kojemu se rat gotovo ne spominje, kod Agote Kristof, ili viđen očima nezrelih američkih vojnika, “dječaka križara”, suočenih sa strahotama Drugog svjetskog rata kod Vonneguta. Ono što ova dva romana povezuje s “Trganjem” Almina Kaplana je prije svega ta spomenuta infantilna perspektiva. Također, ima u Kaplanovom tekstu ponešto i od one jezive grotesknosti “Velike bilježnice”, a mogu se povući još neke paralele: figuru bezdušne bake i majke dječaka-monstruma iz romana Agote Kristof, kod Kaplana preuzimaju dječakovi djed i otac. Naravno, treba naglasiti kako Kaplan nije toliko duboko potonuo u najmračniju ljudsku psihopatologiju poput Agote Kristof, te da njegovi likovi nisu monstrumi, već su više produkt vremena u kojemu žive, te da njihovom karakterizacijom on zapravo govori o ratu, odnosno načinu na koji rat utječe na ljude, pogotovo na najsenzibilnije, djecu, te ih na neki način određuje za cijeli život.

Almin Kaplan je prvenstveno pjesnik. (Preporučio bih svima da pročitaju njegovu “Mostarsku zbirku”.) Kaplanova knjiga me podsjetila na jednu gotovo zaboravljenu knjigu koju sam čitao prije više od trideset godina, na knjigu “U dolini rijeke Isse”, pjesnika i nobelovca Czeslawa Milosza. To je bio jedini roman velikog pjesnika, sentimentalna i gotovo mitološka reminiscencija na dane djetinjstva. Podsjetila me stoga, jer se u svakom retku Miloszeva romana moglo vidjeti da je to djelo jednog pjesnika. To je vidljivo i u romanu Almina Kaplana, doduše u mnogo manjoj mjeri, prije svega u reduciranom i preciznom izričaju, bez viškova, čak i tamo gdje bi ih očekivali.