INTERVJU/ Željko Ivanković: Nagradu sam nazvao, nimalo slučajno, ‘hrvatskim Nobelom’
„Svatko ima pravo na priču o vlastitome životu – Borisova priča fiktivno je zrcalo i prerađena zbilja koju nam o sebi (ali i o svima nama), preko aktualne romaneskne strukture, podastire autor, i sam trpni lik bosanskohercegovačke zbilje, Željko Ivanković“, kaže se u obrazloženju prosudbenoga povjerenstva za dodjelu ovogodišnje Nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ našem piscu, za njegov, treći po redu, roman „Rat i sjećanje“ (Ex libris-Rijeka, Synopsis-Sarajevo 2016). Bio je to povod da našega književnika zamolimo za razgovor.
Razgovarala: Vesna Hlavaček
Vjerujem da se radujete nagradi koja nosi ime velikoga pisca, iza koje stoje ugledne institucije i članovi žirija? Konkurencija je bila jaka…
– Lagao bih kad bih rekao da me nagrada ne raduje, da mi ne laska što sam dobitnik tako velike, važne i prestižne hrvatske književne nagrade, no u meni više od bilo koje druge emocije predominira stanje iznenađenja koje nikako ne popušta. Nakon službene objave na press-konferenciji u Zaboku, nakon koje sam čuo obrazloženje i sva laskava priznanja mojemu romanu, nakon druženja s članovima žirija i svega što su mi tom prigodom rekli, to je stanje dodatno osnaženo. Imam previše godina da bih se „samo“ radovao, no spoznaja da ste jednoglasno prvi i najbolji u konkurenciji 75 knjiga i takvih autora, ne može vas ostaviti ravnodušnim. Naravno, komplimentima izrečenim privatno, čak ni kad su rečeni naglas u većem društvu, nije se red i ne mogu se služiti, ali da je moj roman, kako se kaže u obrazloženju, „jedan od najboljih romana o ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj uopće“ konstatacija je koja ne ostavlja ravnodušnim.
Sve ovo me čini i ponosnim u tolikoj mjeri da sam ovu nagradu, nimalo slučajno nazvao „hrvatskim Nobelom“ i vidim da su to mediji već zabilježili. Zašto tako mislim? Naprosto, jer autoritet svake nagrade počiva na trima stupovima, a to su: njezino ime i onaj tko je dodjeljuje; svi oni koji su je dobili prije vas; te žiri ili povjerenstvo koje ju je baš vama dodijelilo. A nagradu, podsjećam, dodjeljuje Društvo pisaca i nosi ime velikog hrvatskog književnika; prije mene, u zadnjih 35 godina, nagradu su dobila sve sama vrhunska imena hrvatske književnosti (Aralica, Majdak, Brešan, Ugrešićka, Pavličić, Fabrio, Cvitan, Tribuson…) i sad , zamislite, naći se na popisu sa svim tim imenima koji čine povijest hrvatske književnosti zadnjih 50 godina; a i ovogodišnji žiri sa Stjepanom Čuićem na čelu nešto je rijetko vrijedno poštovanja…
Da, iznenađenje, pa ponos. Tim bih redom poredao vlastita osjećanja, a ako to dvoje znači i radost – da, sve to me čini radosnim. Radosnim me čini spoznaja da će sad, nakon nagrade mnogi posegnuti za knjigom i čitati je. Ustvari je to jedini pravi smisao postojanja nagrada. Onaj vaš privatno osjećaj da je netko prepoznao vaš rad i vrednovao ga ipak je i samo vaš osjećaj.
“Ali ja to i ne pišem ni radi ni zbog tih nekih drugih, ja to pišem, ja to radim, ja to moram sebe radi…”, citirat ću riječi koje izgovara junak vašega romana u Epilogu. Zašto ste vi preko dvadeset godina pisali djelo, koje ste već nazvali testamentarnim, što vas je, kakav unutarnji imperative budio iz sna i tjerao da ispisujete nove i nove stranice romana o ratu, o zavičaju, o obitelji, o ljubavi?
– Vidite, sad bih ovdje trebao odgovoriti na pitanje koje izgleda kao da je u proturječju sa zadnjom rečenicom prethodnog odgovora, no nije. To je čist, zdrav i odgovoran poetički i moralni stav. Pisac kad piše, piše samo za sebe, i samo po unutarnjem nemiru i imperativu. Naravno, ne mislim pritom na sve brojniju literaturu koja, poput sapunica ili žanrovske literature, a u povodu koje nema smisla govoriti o književnosti jer je to potrošna roba za čitanje, koja dakle prije podilazi čitateljima i njegovim očekivanjima. Slikovito rečeno, taj bi se imperativ govorenja, pričanja priče, mogao razumjeti i kao ispovijed u religijskom smislu ili seansa na psihijatrijskom kauču, koju pojedinac radi ne zarad ispovjednika ili psihijatra, nego zarad sebe samoga. Unutarnji imperativ je bezmalo iracionalan i teško prevediv u svakodnevni obični diskurs. Otuda naša česta posezanja za metaforom, za usporedbom sa Šeherzadom koja priča priču ili Askom koja pleše svoj ples i time spašava svoj život, odgađa neminovno. A življenje je u onom najelementarnijemu upravo to – odgađanje neminovnog.
Nakon svega što mi se u ratu izdogađalo u prvih, kako to kaže i naslov moje knjige, „700 dana opsade“, znao sam da je to priča mojega života, da sam je sebi dužan sačuvati, spasiti od zaborava, jednom je, makar i samo sebi samome ispričati… No, od te spoznaje i vizije te knjige do njezine konačne realizacije dug je, nevjerojatno dug put. Bilo je potrebno prema svemu tome što je čovjek živio, što je pisao i bilježio, uspostaviti distancu, vremensku i prostornu distancu, sve to dobrano ohladiti. Ta je priča sve vrijeme vrila u meni, išla sa mnom po svijetu (Los Angeles, Langenbroich, Rijeka, Omiš…), budila me noću, otvarala prostore za koje sam mislio da su zauvijek nestali iz sjećanja. Svijet rata u Sarajevu nosio je u sebi jedan naboj, a svijet mojega djetinjstva, onaj duhovni azil kojemu se, kao boljoj prošlosti, često utječemo, slomljen je svim onim što se zbivalo s mojim zavičajnim prostorima. Za sve to su vrijeme nastajale i moje priče, i moja poezija, narastale bilješke za roman, ali „ne može prije zore svanut’“, rekao bi narod. Plod voćke zna izgledati prelijepo na grani, a da još uvijek nije i potpuno zreo. Zreo je tek onda kad je i sam toga „svjestan“, kad se sam otkine i pokrene. Zar nije tako i s plodom u majčinoj utrobi, zar nije tako sa svime što čeka svoje vrijeme? I eto, tako je roman kao jedna velika arhitektonska građevina trebao sve te godine da izraste iz temelja u visine. Očito je da nisam ni znao ni mogao to ranije, ni bolje… A u godinama u kojima sam ga dovršio on se doista nametnuo kao moj magnum opus, kao djelo, ako i ne najbolje, onda svakako, moje potpune intelektualne i emocionalne zrelosti.
Radnju romana „Rat i sjećanje“ smjestili ste u dvije, vama vrlo dobro poznate, sredine – Sarajevo i Vareš… Pa ipak, na predstavljanju knjige priređenom prošloga ljeta u rodnom gradu, kazali ste kako je ovo “vareški roman, spomenik jednom gradu koji je nestao iz povijesti i preselio se u priču…” Naglasili ste koliko vam je važan rodni grad, što se da razaznati i po naslovima vaših prethodno objavljenih knjiga (Priče: Zvjezdangrad i Vareške priče; Poezija: Izgubljenizavičaj, Traženje zavičaja; Knjiga eseja: Pisci franjevci vareškog kraja…)
– Čovjek jedino odgovorno može govoriti o onome što zna, što poznaje, što je svojom kožom iskusio, što je živio. Otuda je i ova moja priča mogla biti samo sarajevska i vareška, na način na koji će nečija biti srebrenička, nečija vukovarska ili koja već… Sarajevska je u onom segmentu koji znači neposredni dodir s ratom, a vareška je u sjećanju koje se sa smrću majke i padom Vareša ukazuje kao netom otkrivena zlatna žila, da se izrazim rudarskim rječnikom, jezikom svojega kraja.
Taj je, vareški segment priče, što je posve razumljivo, meni emotivno daleko bliži i zato je ovaj roman vjerojatno više vareški nego sarajevski, premda su obje priče podjednako važne i relevantne za cjelinu romana, kako to uostalom identificira i žiri u svojemu obrazloženju.
Najmanje što sam u životu htio je da nestane onaj Vareš koji sam znao, sa svih svojih dvanaest tisuća stanovnika koji su ga za jednu noć napustili i sa sobom ponijeli, više nego ono najnužnije u svojim torbama, svoje priče, svoju povijest, svoja znanja…, pa ipak je nepovratno nestao. Taj se Vareš tih noći, tih dana egzodusa, što se mene tiče, iz stvarnosti i definitivno preselio u priču. Tog i takvog Vareša više nikada neće biti, osim možda u mojim pričama. Može nekad u budućnosti biti i neki bolji, ljepši Vareš, ali ovaj koji ja spasavam za sebe, više ne postoji. Uostalom, i sami ste spomenuli naslove mojih knjiga koje imaju zavičajno utemeljenje. Napose se to vidi u naslovima mojih knjiga poezije.
Možda se i otuda moje pisanje i ove priče s vremenom pretvorilo u neko moje osobno „spašavanje vojnika Ryana“. Stoga to „spašavanje“ ili „traženje zavičaja“, nije, ne može i nikad neće biti „objektivna priča“, jer književnost to nije i ne može ni biti, nego moja i samo moja priča. No, drago mi je kad se u njoj identificiraju i moji čitatelji, bili on Varešani, kao što jesu na promociji u Varešu, ili pak drugi, a na što sve više ukazuju i kritičari i drugi čitatelji.
Već ste jednom izjavili da, zapravo, svako književno djelo ima, na neki način, autobiografskih elemenata, pa i roman „Rat i sjećanja“… U kojoj je mjeri vaš roman autobiografski?
– Ja ne vjerujem da postoji ijedno relevantno književno djelo koje nije i – autobiografsko. Uostalom, zar sve nas Flaubert svojom izjavom „Madame Bovary – to sam ja“ nije još za gimnazijskih dana podučio, što je to književnost. No, veoma je opasno ostati na tome i sve pojednostaviti i reći kako je moj roman ili bilo koje drugo djelo – autobiografsko. Književnost je uvijek nerazdvojivo jedinstvo fikcije i fakcije. I veoma je teško reći gdje počinje jedno, gdje drugo, što je iz svijeta fikcije, a što je fakcija. Pa čak i tamo gdje u nekom djelu, a i kod mene imate takvih i likova i mjesta, imate stvarne osobe uzete iz stvarnog života, smještene u autentičan milieu. Tražiti, dakle, u nekom djelu biografsko ili autobiografsko, bio bi jalov, da ne kažem sulud posao, tim više što istina i književna istina nisu uvijek nužno sestre. Istinita je samo priča!
Zašto vaše djelo nazivaju i „romanom o pisanju“?
– Znate, sebi sam umislio kako je moj roman polifone narativne strukture, pisan različitim pripovjednim tonovima i ritmovima, kako je cijela priča fragmentarno strukturirana, kao je on neka vrsta puzzle romana,kako je slojevit, kako funkcionira na niz razina, pa me stoga i ne čudi da različiti čitatelji u njemu odčitavaju različite slojeve, a već je do mene doprlo niz „recepcijskih rezonancija“, pa i ta da je prepoznat i kao roman „za pisce“. To mi je vrhunski kompliment, pogotovo nakon što sam vidio kako ga čitaju „obični čitatelji“. Na to, o romanu za pisce, obično kažem dosjetku koja je uistinu više od dosjetke: Ja sam doista pisao roman kakav bih rado poželio pročitati.
Mislim da je Solženjicin negdje napisao: „Mi postajemo ono što jesmo tako što se u nama slažu naša iskustva.“ A osim svojega života, pisac ili ja kao pisac imam još i bogato iskustvo čitanja. A kad imate godina kao ja i ogromno čitalačko iskustvo kao ja, onda je gotovo neizbježno da svoje pisanje romana pretvorite i u neku vrste poetike pisanja romana. Tako se i dogodilo da se u mome romanu glavni junak sve vrijeme priprema za pisanje romana i na kraju – dobijemo roman o tome. Roman o tome što bi sve jednog dana trebalo biti taj roman. To su sjajno primijetili i ljudi iz žirija. I to doživljavam kao jedan od najvažnijih komplimenata koje sam dosad o svojemu romanu čuo.
Nemoguće je pred čitateljem skriti činjenicu, koja mu se, malo-pomalo, zapravo, sama otkriva, da je „Rat i sjećanje“ pisao erudit…
– Svaki je pisac barem toliko mudar da zna što se i kako može skriti, a što se i kako ne smije nikako skriti. Što čaroliju priče skrivanjem osnažuje, a što je otkrivanjem intrigira. Čini mi se da sam na ovo pitanje već ponešto rekao u prethodnom odgovoru. Mislim da je Borges negdje rekao kako ne zna je li i koliko dobar pisac, ali zna da je odličan čitatelj. Evo, neka mi je dopušteno to od njega za sebe ukrasti. Dakle, kad čitate 50 godina kao ja, kako ne biti, sve i da to dobro skrivate ili barem da ne paradirate time, erudit, pa i erudit u književnom djelu, u romanu. Ako se znade da sam autor sedam-osam knjiga eseja najrazličitije profilacije, onda je gotovo neizbježno da se i taj dio mojega intelektualnog identiteta od-slika u mojoj prozi ili poeziji, čak i kad to čovjek radi nenamjerno. A tema rata u Sarajevu ili prebogata vareška povijest otvaraju silna asocijacijska područja na čije se izazove čovjek ne može, čak bih rekao ne smije oglušiti. Uostalom, moderna i postmoderna književnost u dobroj je mjeri i – književnost erudicije.
Željeli bismo znati koji su pisci presudno utjecali na Vas… Što Vi rado čitate?
– Ja ne samo da ne znam odgovor na ovo pitanje, nego mislim kako je već i samo pitanje naprosto nemoguće… Šalim se, naravno, jer nema pitanja koje je nemoguće. No, ne bih rekao da uopće postoji pisac ili djelo koji su na mene utjecali. Kao čitatelj, veliki čitatelj, mogao bih vam dugo pobrojati sjajne pisce i sjajne knjige, djela za koje biste poželjeli da ste ih vi napisali, pisce koje doživljavate kao učitelje, stariju braću, bliske duhovne srodnike, svojtu… No, jednako je tako niz sjajnih pisaca i knjiga čije majstorstvo vidite, prepoznajete ga, ali vam nisu duhovno bliski, ne diraju vas ničim osim majstorstvom… Ili čak kod nekih osobito vam dragih pisaca, naiđete na djelo koje vas ne „zagrije“. Mnogo bi mi prostora uzelo da pobrojim sve primjere i nipošto sva ta djela nisu samo književne provenijencije. Uh, kako samo silno znadem uživati u dobrim historiografskim ili filozofskim, teološkim ili prirodo-znanstvenim djelima. I kako onda reći tko je od pisaca ili koja su sve djela ostavila trag u vama. Valjda sva, ili barem mnoga. Meni se to čini, a i volim tu usporedbu, kao rad pčela? Koliko sunca, čudesnih livada, nevjerojatnih cvjetova, izvora slada, koliko kilometara i zuja u njihovim krilima za najobičniju kašiku meda… I sad bi one trebala reći je li taj med livadski, od kestena, od bagrema, od… Ma, dajte!?
Evo, već sam i natuknuo što sve čitam. Zapravo i sam sebe ponekad iznenadim raznovrsnošću vlastite „lektire“. Ovih sam dana, nakon gotovo 30 godina, ponovno čitao ogromni, trotomni Solženjicinov Arhipelag Gulag. Otkud to? Na to me je natjerala nobelovka Svetlana Aleksijevič svojom knjigom Černobilska molitva. Ona me je i proljetos svojom knjigom Rabljeno doba natjerala da ponovno čitam dvotomne Šalamovljeve Priče s Kolime. Išao sam, naprosto, uspoređivati užase, ili vlastite doživljaje užasa u rasponu od gotovo 30 godina. A to nije samo raspon naših godina i novih čitalačkih iskustava, nego i vrijeme koje je u naše živote donijelo neponovljivo iskustvo našeg rata. Da, to su velike priče o užasu! O užasu biblijskih razmjera! Ne bih ta tri autora i njihove, spomenute knjige, preporučio ni mnogostruko većim mazohistima od sebe, a kamoli dragim i voljenim osobama. No, eto, ne mogu to sad kad me pitate ne spomenuti. Od tih se knjiga mentalno branim čitanjem trećeg sveska sjećanja Hansa Künga Doživljena čovječnost. Ali kako već dulje vrijeme radim na monografiji Vareša, onda možete misliti koju sve povijesnu građu i literaturu preturam preko ruku od najstarijih vremena do suvremene povijesti.
Tko je Željko Ivanković?
Željko Ivanković, rođen je 29. kolovoza 1954. godine u Varešu. Filozofski je fakultet diplomirao u Sarajevu. Uređivao je, kao urednik ili glavni urednik, različite periodične publikacije; uredio je i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetskih, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, djela iz dječje književnosti, lektirnih izdanja, te historiografskih i publicističkih djela, a bio je suradnikom ili je zastupljen u uglednim projektima: Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, Bosanskohercegovačka književnost za djecu u 25 knjiga, Muslimanska književnost u 25 knjiga, Bošnjačka književnost u književnoj kritici u 6 knjiga. Zastupljen je poezijom, prozom i esejom u nizu antologija i panorama hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti u BiH, Hrvatskoj i svijetu. Zastupljen je i u antologijskom izboru Hrvatske književnosti za djecu u 25 knjiga, te u Izboru priča hrvatskih pisaca za djecu u BiH, kao i u lektiri i čitankama za osnovne škole u BiH. Dobitnik je književnih nagrada za poeziju (1997., 2011.), esej (1977.) i radio-dramu (1993.) na uglednim anonimnim natječajima u zemlji, kao i za priču na međunarodnom natječaju Serra 1999. (treća) i 2001. (prva), za knjigu eseja „(D)ogledi, III“ dobio 2000. nagradu „Antun Branko Šimić“, a za roman „Rat i sjećanje“ dobio je 2016. nagradu „K. Š. Gjalski“. Pojedini eseji, proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni su mu na dvadesetak svjetskih jezika, a izbori poezije na francuski Petite histoire d’une tristesse (2012.) i slovenski Hoja po prstih(2013.), te priča na engleski The Man Who Went into the Fog (2013).
Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva književnika, Društva pisaca BiH, Hrvatskog centra PEN-a, PEN Centra BiH.
Uz sudjelovanje na nizu međunarodnih konferencija i simpozija, boravio je i na studijskim gostovanjima: Humboldtov Univerzitet u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), Zaklada Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), Heinrich Böll Haus Langenbroich 2000. (četiri mjeseca) i Rezidencija Kamov Rijeka 2012. (mjesec dana).
Zastupljen je u uglednim domaćim i stranim publikacijama tipa Who is who, leksikonima i enciklopedijama, a sam je suradnik Hrvatske enciklopedije; Hrvatskog biografskog leksikona i Hrvatske eciklopedije BiH, u kojoj je i urednik. Objavio je preko 40 knjiga.