Đikić i Beara

Đikić i Beara

Prikaz knjige: Ivica Đikić, “Beara. Dokumentarni roman o srebreničkom genocidu”, Naklada Ljevak i Synopsis, 2016.

 

Piše: Nenad Popović

Radio Gornji Grad – Regionalni časopis za književnost i kulturu u prijelomu epohe – Portal Kulturne mreže Jugoistočne Europe, 6.9.2016.
https://radiogornjigrad.wordpress.com/2016/09/06/dikic-i-beara/

 

Knjiga „Beara“ bavi se s nekoliko tjedana iz života Ljubiše Beare, oficira JNA i kasnije Vojske Republike Srpske, u rangu pukovnika. Dani o kojima je riječ su između 8. ožujka, kada je Radovan Karadžić izdao „Direktivu 7“ o interesima bosanskih Srba u Istočnoj Bosni, do okvirno 20 srpnja 1995., kada su dovršeni masakriranje i pokapanje muslimana iz srebreničke enklave. Fokus je na danima od 11. srpnja, kada je Ljubiša Beara preuzeo na sebe sabiranje, prijevoz, pokolj i pokapanje više od osam tisuća ljudi u samo nekoliko dana. Ta masovna egzekucija je ravna najvećim masakrima Hitlerove vojske u istočnoj Europi, poput onog u Babi Jaru u Ukrajini. Beara je pak bio za to zaduženi menedžer, voditelj posla. Knjiga, s bibliografskim aparatom, zahvalama itd., ima 246 tiskanih stranica s pridodanih nekoliko geografskih karata. U glavnini se zasniva na „gotovo nepreglednoj dokumentaciji koju je Međunarodni tribunal za ratne zločine koristio i proizveo u kaznenim postupcima“.

Kao dramatično štivo, Đikićev tekst pogone dva motora. Jedan je upravo biblijska tragedija u kojoj tisuće ljudi, bespomoćnih, danima proživljava jezive predsmrtne strahove: selekcionirani, ugurani u autobuse i školske zgrade očekuju smrt ili spas – da bi konačno doživjeli smrt. Druga mašina je drama jednog ledenog izvršioca, koji istih tih dana i sati brine da se to baš tako odvije i završi.

Sama tema knjige je psihogram i kronika jednog krvnika koji stoji pred problemom kako obaviti dželatski posao neviđenih razmjerima, u kratkom vremenu i bez dovoljno sredstava i ljudi.

Ivica Đikić sebi i nama pri tome želi protumačiti jedna takvu osobu. Biografski ključnim smatra sazrijevanje u ličnost Ljubiše Beare kroz ulazak u ésprit du corps JNA, to jest vjernost i vjeru u interni kodeks grupe. Koji je u vojskama posebno jak, a prvi put je javno – u vidu velike nacionalne krize u Francuskoj problematiziran u aferi Dreyfuss. Alfred Dreyfuss je prvo prikazan kao oficir-izdajica, da bi na kraju vojska i država bili raskrinkani kao korporativni zloduh francuskog društva. Poslije Drugog svjetskog rata sindrom vjernosti organizaciji izašao je iz anegdotalnih okvira. Postao je monumentalnom civilizacijskom temom jer se postavilo pitanje o masovnom učešću njemačkih vojnika i oficira u bezumnom ubijanju stanovništava zauzetih zemalja, ali i sugrađana židovskog porijekla.

Na pozadini slučaja Srebrenice i s praćenjem središnjeg lika Ljubiše Beare praktički iz minute u minutu, Ivica Đikić ne donosi samo anatomiju jednog zločina. Skoro podjednako važna autoru je lociranje tog finalnog poglavlja jugoslavenske apokalipse, kako sam kaže „ratu među ruševinama“ jedne propale zemlje koje više nema,.

Jedno od autorovih središnjih pitanja je pri tome kako to da se netko duhovno i profesionalno odrastao u okviru jugoslavenstva brzo i radikalno preobražava u militanta jednog nacionalističkog projekta. Kod Ljubiše Beare to je bio munjeviti prelazak iz života s idejom „bratstva i jedinstva“ ravno u bratoubilaštvo. U njegovom slučaju doslovno, jer on je i stvarni izvršilac. Već samo to Đikićevo pitanje ne može biti važnije i dalekosežnije, jer i u toku rata 1991-1999. kao i u vremenima mirnodopske demokracije živimo opterećeni sablažnjivim preobražajima svekolikih inženjera moći svih sistema, velikih i malih vlastodržaca.

Naoko specijalnije, ali za naše povijesti podjednako sudbonosno, Đikićevo je razlaganje o ustroju, mentalitetu, sociologiji Jugoslavenske Narodne Armije, te njenom mjestu u jugoslavenskom i poslije-jugoslavenskom društvu. Svakako i unutar države, jer, ističe autor, kao njen apsolutni vojni i civilnu vođa „Tito je vjerovao prvenstveno vojnicima“ – a  da bi potom upravo taj društveni corpus separatum, „sedma republika Jugoslavije“ (Latinka Perović), napao državu i društvo.

Kako Đikić nije sklon sveznadarskom brbljanju, on na ta pitanja daje vrlo suspregnute odgovore. Držeći se disciplinirano teme, on pokušava dešifrirati barem pukovnika Bearu. No baš to njegovu knjigu čini iznimno zanimljivom. Uvjerljiva je obazriva rekonstrukcija Bearini ličnosti: njegovo porijeklo, rodni kraj, mladalačke sanje, okolnosti jednog osobnog napredovanja i konačno vojna karijera, koja će se završiti kako je završila – bezmjernim padom i kao čovjeka i kao oficira jedne europske vojske. U stanovitom smislu čitamo skicu za nečiji éducation sentimentale.

Slučaj međutim ima dvostruko dno. Beara nije bio običan oficir JNA, već pripadnik organizacije unutarnje vojne sigurnosti, a ona je unutar službene, profesionalne vojske, bila sve samo ne od klasične „vojničke časti“. Ovo je pukovnik iz svijeta opakih doušnika i beskrupuloznih političkih komesara, komunističkih „ljudi posebnog kova“. Ove stranice knjige su posebno zanimljive, jer se dotiču još jednog perverznog srca tame. Posao Beare, veli Đikić, bio je izazivanje golog straha.

Na ovom mjestu moram reći kako je blagotvorno da nam ovaj autor ne daje da čitamo kliše o tome kako je netko odjednom postao zvijer, već smo u logičnome lancu života jednog život profesionalnog sijača straha i krećemo se u polu-svijetlu i ambiguitetima nekoga tko je i oficir i pseudo-oficir, ranga i vojnih zadataka koji su istodobno i pseudo-rang i pseudo-vojna djela.

Ovim dvostrukim dnom priče o JNA i Ljubiši Beari autor grabi vrlo duboko. Umjesto da nas zabavlja crnim dubinama duše jednog zločinca ili općim mjestom o banalnosti zla, rastvaraju se katakombe unutarnjih vojski 20. stoljeća. Opunomoćeni ubojice, logorski upravnici gulaga, „isljednici“ i streljački podrumi u Lubianki, kod nas su to bile sve lijepe naše udbe, kosovi, debei, savezni i republički sekretarijati, personalne uprave i kako su se već zvale. Smrtonosne organizacije čiji plaćenici sebe patetično nazivaju „pripadnicima“ a organizacije državnog terorizma prizivaju kao svete „službe“, s velikim slovom S. Slijedimo li s Đikićem Bearu, vidimo da je on bio tek školovani unutarnji terorist.

Aspekt što su „službe“ i što je „pukovnik Ljubiš Beara“ zbog toga je skoro isto tako važan kao i tema Srebrenice. Tajne službe nisu samo spriječile JNA da se razvije u normalnu vojsku, nego su je izobličile i na kraju pretvorile u monstruma koji se napio krvi vlastitog stanovništva. One su bile jedna od gangrena koja je erodirala Jugoslaviju. A ostale su i dalje kronično društveno oboljenje. „Službe“ svojim avetima i metastazama maltretiraju nas i dan danas, dvadeset pet godina nakon propasti Jugoslavije.

Zato treba biti precizan. Kad se Đikić bavi s „ésprit de corps“, bezuvjetnim i odanim provođenje naredbi odozgor na slučaju ovog pukovnika, on u stvari razglaba o naša dva „korporacijska duha“, vojnom i političko-policijskom. Konkretna tragedija za žrtve iz Srebrenice bila je i u tome što SS i Gestapo nisu bili formalno odvojeni od službene vojske wehrmachta kao kod Hitlera, već su SS i Gestapo bili integrirani u samu vojsku komunističke Jugoslavije, pa je i kao JNA i u svojim kasnijim izvedenicama i mogla učiniti što je činila. Možda je Radovan Karadžić bio duševni bolesnik, no bolesni su bili i represivni aparati.

Ovako daleko čitalac može ići jer Ivica Đikić nije podlegao ljudski razumljivoj perspektivi žrtve. Također, od teme nije ga odvela ni plakativnost, emblematičnost zločina, a on je ipak nakon Auschwitza najdrastičnije počinjeno zlodjelo na europskom tlu. Ne osvrće se ni na velike teme poput zakazivanja zapovjednika nizozemskog bataljuna UN-a Tona Karremansa, događaja koji je još godinama potresao Nizozemsku, a bogme i dobar dio uljuđene demokratske Europe. Naprotiv, autor to odrađuje s dvije tri suhe rečenice.

Općenito, čitalac se stalno pita zašto nije dulje ili dublje elaborirano ovo ili ono, zašto autor „preskače“ i samo označuje čitave provalije ispod teksta. No to je odlika ovog teksta, autor nas ne želi provesti kroz sajam atrakcija, i otvara volju da sami odemo na internet i u knjižnicu, da vidimo „što je bilo poslije“, čega je bilo još“. Više pravi tekst ni ne može postići.

Knjiga je proizašla iz dva najbolja šinjela suvremene hrvatske političke publicistike. Jedan je škola Slavka Goldsteina operiranja javno dostupnim podatcima uz izostavljanje „naknadne pameti“ i nametanja moralnih i inih sudova. To se, po Goldsteinu, prepušta čitaocu. Drugi šinjel je škola Darka Hudelista, koji je kasnih osamdesetih i devedesetih novinarsku reportažu znanja, usredotočenosti i istraživanja bio izveo na sam vrhunac, osobito knjigama o kosovskoj krizi, ranom formiranju hrvatske parlamentarne scene i monografijom o Tuđmanu. Hudelistovu dugu šutnju sad je popunio Ivica Đikić. Poetikom nagađanja svjesno ili nesvjesno nastavlja se na tršćanske esejiste Claudija Magrisa i Paoloa Rumiza: kad se piše o istočnoj Europi kao da se sami od sebe formiraju naslovi „Nagađanje o sablji“ ili „Maske za masakar“. Ova bi se mogla zvati „Nagađanja o Beari“.

U duhovnom smislu, Đikićev rad upisuje se u svjetska istraživanja o ubilačkim strojevima u koje se vojske i policije mogu pretvoriti. Autorovi reperi su s jedne strane epohalne teze o masovnoj psihološkoj pojavi „voljnih egzekutora“ i „pomagača“ Daniela Goldhagena, dok je s druge strane te skale fundamentalna, također američka monografija „Obični ljudi“ Christophera Browninga o ljudima u uniformi koji tupo slušaju zapovijed, pa bilo ona i strijeljanje nedužnih ljudi nad ogromnom rakom.

Unutar literature upravo o Srebrenici, „Beara“ označuje drugi korak nakon objavljenih svjedočanstava i rekonstrukcija zbivanja napisanih kako od domaćih tako i stranih autora. Đikić sad piše „iz daljine“, nema obavezu zauzimanja moralnog stava, ni bolnog svjedočenja, ni hodanja po poprištu, ili naprosto zgražanja. To je značajan korak, jer očito postaju moguća detaljnija fokusiranja pa smo iz drugog ugla također bliže istini. Ne i lagodnom i plošnom objektivizmu, već slobodom sučeljavanju sa svim stranama jednog ovako strašnog događaja.

Ivica Đikić je odabrao hladnog inženjera ubijanja Ljubišu Bearu, koji je u usporedbi s vođama postjugoslavenske apokalipse manje spektakularnu ličnost. Međutim, samozadatim ograničenjem i rekonstrukcijom minutaže iz Bearnih srebreničkih dana, uspio je otkriti staze koje vode jako daleko. Na primjer, naišao je na sve koji su s Ljubišom Bearom surađivali u tehničkoj izvedbi pokolja. On ih pobraja imenom i prezimenom i po stupnju asistiranja, što je možda najdramatičnije mjesto u knjizi. Jer Đikić tu ipak emotivno puca, nabrajajući učesnike imenom i prezimenom u rečenicama koje započinju „Znao je i ovaj i ovaj, morao je znati i taj i taj…“ I tako ispisuje strašnu listu u čijim rečenicama „Znao je i ovaj“, „Znao je i taj i taj“  odzvanja Zolino „J’accuse“. Ali samo odzvanja biblijsko nabrajanje „Ja osuđujem“. Jer se Đikić i tu suzdržava. Je li se iz tog nabrajanja čuje prezir, ostaje otvoreno. Đikić, naime, čitaocu tokom knjige nigdje ne dopušta mogućnost katarze, osude, krika. Čitalac se mora zadovoljiti time da pred sobom vidi ljude udružene u zločinački pothvat i shvatiti da jednom masovnom zločinu s druge strane stoji i odgovarajuća masa egzekutora. Te da oni nisu neki tajanstveni esesovci, već naši suvremenici, generacijski suputnici, ljudi s kojima smo u kinu sjedili u istom redu.

Ovo je jedna od naših najboljih knjiga napisanih u posljednja dva desetljeća. Ja bih je stavio u neposredno susjedstvo romana Ovce od gipsa Jurice Pavičića, studije Bosanski Hrvati Ivana Lovrenovića i nekih knjiga Bogdana Bogdanovića. One pak kojima se „Beara“ neće tako dopasti, obeštetiti će popis knjiga koje je autor koristio. To nije dosadna bibliografija, već popis i podsjetnik na knjige koje tvore čitav jedan duhovni univerzum. Isplati ga se fotokopirati. Ako ništa drugo, kao dramu jednog vremena.

Mogućem čitaocu neka bude i kazano da „Beara“ nije nikakav roman, kako ga autor naziva. „Beara“ je jedno približavanje. Esej, pokušaj i ogled u najboljem smislu riječi – ogledanje, skoro dvoboj.

Share this post