Amila Kahrović-Posavljak: Magnovenja istrgnutog svijeta

Almin Kaplan, Trganje, Synopsis, Zagreb–Sarajevo 2017., 134 str.

Trganje Almina Kaplana, roman objavljen 2017. godine u izdanju Synopsisa, po svemu je neobična knjiga. Priča je to o selu pored Stoca, dalekom od svakoga centra i svake odluke, preko čijih leđa se prelama savremena historija devedesetih godina. Namjerno pišem preko leđa jer se selo o kojem govori Almin Kaplan pred čitateljem pokazuje kao jedan organizam, utihnuo i nagrižen avetima rata. Jedno je to malo selo, dva naroda i tri vojske. U priči su i dva starca koji srasli jedan za drugog kao stara stabla čekaju smrt i broje joj dane dok se vojske smjenjuju i u svom besmislu odnose dio po dio života onih mlađih koji bi trebali ostati iza njih. Pred očima dvoje staraca rastače se svijet budućnosti, dok oni krotkim koracima gaze prema smrti. U priči su i utihli majka i otac, svijet bez muzike i vode, glasovi tv spikera i priče o jamama koje su parabola ukupnog postojanja čovjeka na Balkanu. Priča je to i o vizuri dječaka kojemu pred očima nestaje škola, a djeca se dijele na naše i njihove. Priča o simpatijama i prostoru škole koju će nekada u neispričanoj budućnosti smijeniti logor. Priča je to, kako napisah, o svijetu bez muzike i mukotrpnom radu u kojemu će dječije uši popuniti tek melodije ispjevane Aliji i Franji u svijetu u kom će simpatični komšija koji dijeli djeci sendviče u lokalnom granapu odjednom otkriti ustašu u sebi. O zbjegovima i granatama, sahranama i dženazama, seljanima koji su osuđeni jedni na druge.

U Kaplanovom romanu nema pomodarskog bunta, nema dekonstruiranja svega i svačega, nema odašiljanja banalnih političkih poruka niti pamfletističkog aktivizma. Ima jednog svijeta za koji nismo ni znali da postoji jer u poslijeratnoj književnosti nije ni ispričan – svijeta dalekog hercegovačkoga sela, ima autentične priče jasno i temeljito ispisane u maniri u kojoj je o zaboravljenome balkanskom kršu i selima koja nikoga ne zanimaju pisao Mirko Kovač. Poslije čitanja ove priče osjećamo se kao probuđeni iz magnovenja. Savršeno su jasni obrisi tog svijeta ali i njegova dubina, likovi koji prolaze njime, a istovremeno se čini da je takav svijet sav od mašte jer je nezamislivo da je igdje na svijetu, na razmeđu najnaprednijih i najkrvavijih vijekova, postojalo selo čatrnja, neimaštine, neizgovorenih riječi, rata i čekanja na smrt. Trganje je majstorskim manirom ispričana priča o svijetu za koji nismo ni znali da postoji.