Rodni kraj je moj početak i kraj
Prikaz knjige: Ivan Anđelić, Župe Konjic i Glavatičevo, Hrvatsko kulturno društvo Napredak – Konjic i Synopsis, Konjic, 2014.
Piše: Andrijana Copf
Dnevni list, 22.12.2014.
http://dnevni-list.ba/web1/rodni-kraj-je-moj-pocetak-i-kraj/
U duhu misli velikog Ive Andrića „Sve moje je od Bosne“, Ivan Anđelić u predgovoru knjige ističe: „Sve moje je u Konjicu i od Konjica.“ Upravo ta rečenica otkriva razlog zašto se Ivan Anđelić (Konjic, 1947.) upustio u dugogodišnje i mukotrpno istraživanje, koje je rezultiralo opsežnom knjigom monografijom „Župe Konjic i Glavatičevo“, objavljene prije nekoliko dana u nakladi Hrvatskog kulturnog društva Napredak, podružnica Konjic, i nakladničke kuće Synopsis Sarajevo – Zagreb. Ova je knjiga ujedno i prva monografija ikad napisana o župama Konjic i Glavatičevo. Zahvaljujući upornosti i istraživanju autora, u knjizi je prikupljen opsežan materijal, tiskan na 600 stranica, tvrdog uveza, bogatog arhivskog i fotomaterijala. Urednik knjige je Ivan Lovrenović, a recenzenti prof. dr. sc. Enver Kazaz i prof. dr. sc. Marko Karamatić. U ovoj knjizi je, kako u uvodu knjige piše konjički župnik fra Petar Drmić, zapisana i sačuvana bogata povijest ovih dviju župa. U njoj je na jednom mjestu sabrano sve ono što se na raznim mjestima do sada o ovim župama pisalo i zabilježilo. Od zaborava su otrgnuti i duhovni pastiri ovih župa, Konjica od 1837. i Glavatičeva od 1882., gvardijani, župnici i duhovni pomoćnici (kapelani). Monografija donosi i popise velikih i znamenitih ljudi koji su potekli iz ovih župa i konjičkog kraja, a koji su dali neizbrisiv doprinos znanosti, kulturi, sportu, teologiji i drugim područjima ljudskog djelovanja.
Mjesto odakle smo potekli
Njegov – autorov odnos prema mjestu odakle je potekao, kao i o važnosti pisanja i objavljivanja jedne ovakve knjige, u proslovu je zapisao pomoćni biskup vrhbosanski dr. Pero Sudar, koji piše o važnosti mjesta iz kojega smo potekli, ma gdje otišli, za svakoga čovjeka. Jer gdje god bio, za domom, korijenima se čezne.
„Ako je biljka, pa makar i mlada, silom iščupana iz mjesta gdje je nikla, teško će se primiti tamo gdje smo je kanili presaditi. Naime, u takvim slučajevima stablo je iščupano, ali korijen ostane u zemlji. Tko je ikad imalo dušom osluškivao bilo naših progananika svih vrsta, morao se osvjedočiti koliko im nedostaje korijen. Pa i u slučajevima kada oni nekom isforsiranom ‘mržnjom’ prema kraju i uvjetima iz kojih su prognani nastoje ublažiti svoju bol i nanesenu nepravdu. Na drugoj strani, oni koji su prognali svoje susjede, brane svoja nedjela optužbama i mržnjom prema svojim žrtvama. I zato sva vrijednost ovih publikacija se ukaže u svjetlu spoznaje da su nastale iz ljubavi i s ljubavlju koja se othrvala toj tako sveprisutnoj za sve pogubnoj dvostrukoj mržnji. Još više u svjetlu činjenice da se većina medija pa i publikacija prometnula u sredstvo promocije i veličanja politika bez morala i veličina bez pokrića. Monografija ‘Župe Konjic i Glavatičevo’ ide u red onih djela koja već u svojoj nakani sadrže svoju poruku i temeljnu vrijednost. Ona je, i prema priznanju njezina autora, nastala iz želje da se zaboravu otmu istina i ljepota u kojima je ostala duša. A duša je korijen i bit čovjeka“, piše Sudar. Autor u tekstu u knjizi objašnjava da mu je pored njegovog zavičajnog odnosa prema rodnom mjestu, odrastanjima na temeljima hrvatsko-katoličke baštine u dodiru i interakciji s ostalim kulturama, stoljećima povijesno slaganim i preslaganim na teritoriju župe Konjic i župe Glavatičevo, želja bila ne samo prikazati kratka historiografska kretanja, nego kroz župe kao temeljne oblike organiziranja katoličkog puka pokazati etnogenezu Hrvata.
Useljavanje, ne raseljavanje
„Osnovna postavka polazi da je djelovanje Crkve na pismenost, kulturni habitus, graditeljstvo, običaje i uopće filozofiju života bilo presudno da se formira prepoznatljiva komponenta života u Konjicu. Ta prepoznatljivost se postupno gubi nakon kataklizme naglog preseljenja više od 80 posto Hrvata katolika u druge krajeve BiH, ponajviše u općine Hercegovine, potom u Republiku Hrvatsku i u europske zemlje pa čak i u SAD i Kanadu“, piše autor. Glavni uzrok je bio posljednji rat, kojim se ne bavi ova knjiga, ali samo ovlaš pokazuje sadašnja boravišta Konjičana. Autor je, da bi napisao ovu knjigu, istraživao pet godina; konzultirana je sva monografska i druga građa napisana o Konjicu, arhive Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Hercegovačke franjevačke provincije, Hercegovačkog arhiva, Biskupskog ordinarijata…, sve što je napisano, a mnogo je vremena proveo i u razgovoru sa živućim svjedocima. Anđelić ne sumnja u život u Konjicu; ne sumnja da ovaj grad ima izuzetnu priliku za razvoj te da će u njemu moći živjeti znatno veći broj Hrvata katolika, potpuno ravnopravno s drugima. Jer, piše, Konjic je uvijek bio mjesto useljavanja, a ne raseljavanja.
„Da u ovu tezu nisam siguran, ne bih imao volje i snage više godina mučiti se prikupljajući građu, podatke i usmeno razgovarajući s desecima Konjičana. Konačno, Konjic je uvijek bio središte i razdjelnica regija Bosne i Hercegovine, mjesto dodira i interakcije triju velikih civilizacijskih krugova, životne i posebice vjerske kulture te je kroz pozitivnu utakmicu bilježio iznimne rezultate“, piše Anđelić. Mogućnosti razvoja Konjica u idućem razdoblju vidi u turizmu, preradi metala i drveta.
„U pozitivnoj utakmici ideja, a osobito uz uporabu suvremenih informacijskih sustava, vidim Konjic u drugom ekonomskom okružju“, piše Anđelić u uvodnom tekstu knjige. A sve što je napisao u uvodu, potvrđuje nam i u razgovoru. Pitamo autora – zašto knjiga o Konjicu?
„Knjiga o Konjicu jer sam se ja rodio u Konjicu. Moja prva i posljednja ljubav je Konjic. Konačno, ja ću u Konjicu biti i pokopan“, kaže nam Anđelić. S druge strane, knjiga je značajna jer broj Hrvata u Konjicu reduciran, u neviđenim razmjerima; zaborav jako brzo nastupa i knjigom treba podignuti samopoštovanje svih njih, raseljenih i onih koji su ostali, da konačnu mogu i sebi i drugima reći da su se rodili u jednom od najljepših krajeva u Bosni i Hercegovini. Govori li to objektivno ili kao zaljubljenik u rodni kraj?
Posebna regija
„Svakako to kažem, ali i objektivno. Ja Konjic promatram kao jednu posebnu regiju između Mostara i Sarajeva, koja ima svoj mentalni sklop, ne samo prirodne ljepote, jer on je najveća općina u cijeloj državi s 1386 četvornih kilometara, po površini je veća nego Mostar, Stolac i Čapljina zajedno, a vrlo mali broj katolika živi sada u Konjicu. Ovaj rat je tako devastirao sve ono što je vjekovima stvarano, ali Konjic se i sada trudi biti ono što je i prije bio. Ja i dalje vjerujem u Konjic kao mjesto života sva tri naroda u jednom perfektnom ozračju i u razvoju koji će u budućnosti, pogotovo sa stajališta uključivanja Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, ponuditi mnoge programe. Konjičani su vrlo sposobni i spretni, i mislim da možemo svi zajedno napraviti jedno mjesto gdje će biti poželjno i doći i živjeti i gdje ćemo se svi ponositi da smo se tamo rodili“, kaže nam Anđelić. Knjigom je, kaže, jako zadovoljan, prije svega jer je uspio ne samo otrgnuti od zaborava, „nego zalediti stanje koje je postojalo stoljećima prije, od prvog doseljavanja, staviti na papir sva postignuća i posrnuća naroda i u onom ranijem razdoblju i sada“. Knjiga je, kaže, i ilustracijama i svim onim što u sebi nosi – optimistična.
MN: Ne nekrologij, nego ponosno sjećanje
„Ona nije naš nekrologij, ona nije tužno, nego veselo sjećanje na sve ono što smo stvorili, a ono što se dogodilo ružnoga, nije samo nama nego i drugima“, kaže Anđelić. A na ovu misao, nadovezat ćemo zaključak dr. Pere Sudara, u kojem izražava nadu da će ova monografija „postati izvorom spoznaje, ali i nade i nadahnuća, najprije nama, Hrvatima katolicima Konjica i njegove šire okolice“. Sudar napominje i da su do sada su ovakve knjige u načelu pisali svećenici; a ovdje je prednost, a ne nedostatak u činjenici da knjigu piše dokazani intelektualac i društveni djelatnik.
„Unatoč i usprkos svim protuslovljima i prijeporima u kojima se nalazimo, i u kojima, nerijetko, kao živi pijesak tonemo, autor priznaje ‘sve je moje u Konjicu i od Konjica’ i tim priznanjem daje odgovor zašto se prihvatio, zasigurno, mučnoga rada na ovome, nema sumnje, vrijednom djelu. Zato zaslužuje zahvalu i priznanje u ime svih kojima će ova monografija pomoći da ne izgube veze sa svojom prošlošću. Naime, čovjek kao i narod koji zaboravi svoje pređe, svoju prošlost i odrekne se mjesta svoga podrijetla prispodobiv je stablu kojemu je prekinuta veza s vlastitim korijenom. Nadati se i zaželjeti je da se ova knjiga, poput obiteljskog duhovnog blaga, nađe u domu svih Hrvata konjičkoga kraja“, zapisao je u proslovu pomoćni biskup vrhbosanski dr. Pero Sudar.
Na naslovnici…
Autor najvećeg dijela fotografija korištenih u knjizi je Darko Šimunović, korištene su fotografije iz arhiva Hercegovačke franjevačke provincije, iz arhiva franjevačkog samostana u Konjicu, fotoarhivi Darka Šimunovića, Ćirila – Ćire Raiča, dr. sc. Zdrinka Brekala, Brace Ajdina, Zvonke Zebića i Nede Šunjić. Na naslovnici knjige je Konjic snimljen 1912., crtež crkve sv. Ivana Krstitelja arhitekta Josipa Vancaša.
28 poglavlja
Knjiga je podijeljena u 28 poglavlja: Kratka povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Povijest Konjica od prapovijesti do suvremenog doba, Ranokršćansko razdoblje župa Konjic i Glavatičevo, Razdoblje srednjeg vijeka – do pada pod tursku upravu župa Konjic i Glavatičevo, Crkva Bosanska u Konjicu, Župe Konjic i Glavatičevo u Osmanskom razdoblju, Župe Konjic i Glavatičevo u doba Austro-ugarske uprave (1878. – 1918.), Župe Konjic i Glavatičevo između dva svjetska rata, Župe Konjic i Glavatičevo u Socijalističkoj Jugoslaviji (1945. – 1992.), Župe Konjic i Glavatičevo u suvremenoj Bosni i Hercegovini – nakon osamostaljenja, Svećenici župa Konjic i Glavatičevo, Djelovanje Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja u župama Konjic i Glavatičevo, Biskupi vezani za općinu Konjić i župe Konjic i Glavatičevo, Župa Glavatičevo sv. Jure Mučenika, Graditeljstvo sakralnih i drugih objekata župa Konjic i Glavatičevo, Srednjovjekovni gradovi župa Konjic i Glavatičevo, Stećci u župama Konjic i Glavatičevo, Grad Konjic, naseljena mjesta i rodoslavlja župa Konjic i Glavatičevo, Prirodne ljepote župa Konjic i Glavatičevo, Konjička ćuprija i ostala kulturna obilježja župe Konjic, Razvoj pismenosti i školstva u župama Konjic i Glavatičevo, Zdravstvo župa Konjic i Glavatičevo, Duhovni, gospodarski i običajni život hrvatsko-katoličkog puka župa Konjic i Glavatičevo, Narodna i ostala nošnja, Sport, šah i lov, Župne matične knjige, Značajne osobe župa Konjic i Glavatičevo, Popis pojmova za bolje razumijevanje monografije, Izvori i literatura te Kazalo imena.